"Puno Kineza dolazi ovdje na otoke i kupuje nekretnine.", iznenada je konstatirao taksist kojeg smo jedva pronašli nakon gotovo sat vremena čekanja na malenom kororskom aerodromu. Kako je malo aviona koji slijeću u Palau, a i većina turista ima organizirani prijevoz do svojih hotela, na aerodromu ne postoji taksi stajalište. Taksi se mora pozvati iz grada koji je dvanaest kilometara udaljen od aerodroma. Ljubazna teta za šalterom turističkog ureda okrenula je nekoliko brojeva ne bi li meni i devetorici Poljaka pronašla prijevoz do grada. Jer u Palauu ne postoji nekakav jedinstveni broj za pozvati taksi, već točno moraš znati brojeve pojedinaca. A sedam navečer vrijeme je večere i tzv. rush hour za kororske taksiste. Kada je napokon "uhvatila" jednog, trebalo mu je dobrih pola sata da prevali tih dvanaest kilometara od grada do aerodroma.
"Puno Kineza... Many...", nastavio je. Pod Kinezima ne misli na one mainland Kineze, tih ovdje nema, već na Tajvance: "Dođu na naše otoke i kupe zemlju, kuću, otvore biznis i ostanu. Ali kao stranci, ne mogu samo tako kupiti nekretninu ili otvoriti tvrtku u Palauu. Moraju pronaći lokalca koji će im "iznajmiti" ime. Za tristo dolara mjesečno! Pih! Tristo dolara! Trebali bismo mi lokalci dobivati 75% od njihove ukupne zarade! Ime je ime! Ali možda vlada ubrzo nešto promjeni u tom smjeru."
Ostao sam u nevjerici. Bez obzira na ime ili ne, 75% ukupnog profita veliki je novac za nekoga tko samo sjedi kod kuće, a dok drugi mukotrpno radi. Nisam bio ni dva sata u ovoj zemlji, a već sam naletio na onu staru činjenicu da laki novac izrazito brzo kvari ljude i od njih stvara ljenčine. Viđao sam to po raznim dijelovima svijeta, a ponajprije i puno bliže - kod nas u Hrvatskoj što turizam više cvate.
Gledam kroz prozor taksija. Zapravo je to običan privatni auto bez ikakve oznake taksija. Već je odavna pao mrak i upalila su se svijetla. Kako se približavamo centru Korora, svijetla postaju sve jača, a i promet. S fasada bliješte reklame za trgovine, restorane, salone za masažu... Natpisi su najviše na kineskom i japanskom, a nešto manje na korejskom i engleskom. Samo pogled na njih otkriva tko ovdje caruje. Natpisi na palauanskom jeziku su isto tamo negdje, ali uglavnom mali i neosvjetljeni.
Da se razumijemo, nema tih natpisa puno. Nije Koror nekakav Las Vegas. Zapravo je grad (ako se uopće može tako i nazvati) jedna ulica od ni dva kilometara, a čak ni čitava ta dva kilometara nisu skroz osvjetljena. Uglavnom samo središnji dio. Centar s jednom robnom kućom, supermarketom, par benzinskih postaja i restorana.
Smjestio sam se pri kraju te glavne ulice u DW Motelu kojeg drži simpatična Japanka. Čisto je, odlična lokacija i u Palauu najbliže što bi se moglo drugdje nazvati "budget accommodation". Taj "budget" ovdje me ispada 70 dolara, plus 12 dolara boravišne takse. Ali ako se uzme u obzir da većina smještaja u Palauu vrednuje svoju ponudu u nekoliko stotina dolara za noćenje, onda ovo zaista i jest "budget accommodation".
Cijene u Palauu su astronomske, a veoma loš omjer cijene i kvalitete čini ih još i višim. No, dok god ima Japanaca, Koreanaca i Tajvanaca koji ih žele platiti, cijene će biti takve, ako ne i više. Doma je bilo teško doći do informacija o Palauu i do nekog vodiča. Jedino do čega sam se uspio dokopati bio je stari Lonely Planet za Južni Pacifik i Mikroneziju iz 2006. godine, gdje je par stranica posvećeno Palauu. Uspoređujući cijene iz vodiča s ovima na terenu zaključio sam da su se u deset godina cijene svega uvećale za otprilika dva do tri puta.
Strani turisti su za Palauance laki izvor zarade, krava muzara. Pronaći smještaj ispod sedamdeset do osamdeset dolara je gotovo nemoguća misija, a i taj za sedamdesetak dolara bi u normalnom svijetu koštao upola manje. Dodatne dozvole, koje se naravno plaćaju, potrebne su za razgledavanje bilo kojeg otoka, pa tako treba iskeširati 50 dolara da ti dozvole posjet tzv. Rock Islands, a 15 dolara da nogom kročiš na Peleliu. Ulaznica u običan i ne pretjerano zanimljiv muzej stoji 10 dolara. Na Kororu nema javnih plaža, već su sve u vlasništvu velikih hotela, a za njihovo korištenje naplaćuju nemale cifre pa tako primjerice Palau Pacific Resort naplaćuje čak 99 zelembaća za pristup svojoj svetoj plaži! Ima li uopće ljudi koji ovo plaćaju?! Nadalje, u Palauu ne postoji javni prijevoz, već si osuđen na taksije (ali moram priznati da su taksisti ovdje izuzetno ljubazni i pošteni, vjerovali ili ne), a prijevoz i na najkraćoj relaciji doći će te 5 dolara. Želiš li pak uzeti turu i posjetiti neki od drugih otoka, to zadovoljstvo stajat će te barem 100 do 125 dolara, a češće će ta cifra ići prema 200. I da, ako te nisu dovoljno izmuzli za vrijeme boravka na otocima, na odlasku ćeš na aerodromu morati iskeširati dodatnih 50 dolara takse koja nije uključena u tvoju aviokartu.
Koji dan kasnije saznao sam za skupinu Poljaka koji su uzeli onu jeftinu kartu do Palaua s početka priče i uopće nisu istražili gdje idu. Kada su došli, shvatili su da Palau nije "backpacker friendly" i da baš i nemaju novca pa su pokušali po trojica da iznajme jednokrevetnu sobu. Nisam saznao kako je to završilo...
Post je objavljen 15.11.2016. u 10:46 sati.