Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/1971

Marketing

2017. - godina definicije namćora

Već godinama 1. siječnja za mene je beznačajan datum. Ove se godine to bitno mijenja - svjestan sam koliko je 2017. godina za mene važna.

Ne, ne želim si svašta nešto dobroga u toj godini. Mislim - želim si, ali to nije poanta. Želim si, ali se ne nadam. Želim si, ali ne iščekujem.

Brojka 2017 u meni budi silnu znatiželju. Zanima me samo kakav ću iz te godine izaći - da li kao "tihi optimist" kakvim sam se oduvijek smatrao, ili kao duh u hibernaciji. Kao čovjekomrzac, namćor, mizantrop, ili kako vam već draže. Meni je nekako riječ namćor najmilija, ja ju doživljavam kao opis onog koji, između ostalog ne voli ni sebe, a 15 kvadratnih kilometara oko sebe i sve ljude, životinje i stvari u tom prostoru ne voli još i više.

Gotovo da sam to već i postao u 2016. godini. S kolegama na poslu se sad više definitivno ne družim. Odradimo mi posao skupa, no pauze za klopu i kavu više ne provodim s njima. Radije sjednem za računalo i zafejsačim se. Jer su ljudi s kojima se rado družim većim dijelom ondje, fizički daleko, ali riječju prisutni po sobicama tog zla zvanog internet.
Rijetki su ljudi koje želim blizu sebe. No, još uvijek postoje. Njima me blizu dovede internet, ili ponekad - motor. Osim, naravno, ono dvoje-troje lokalnih s kojima ispijam kave i čašice razgovora. Jer baš nitko, pa ni ja ne može baš skroz bez živih ljudi.

Hoću li u 2017. postati tolerantniji? Sumnjam.

Možda za nijansu važnije od toga da li ću postati čovjekomrzac jest pitanje hoću li postati ŽENOMRZAC. I tu je 2016. napravila bitan iskorak - prva je to moja godina u posljednjih 15-20 bez ikakvog emotivnog angažmana prema suprotnom spolu. Po prvi put nisam imao dodira s ženom koju bih poželio ili shvatio kao nekog svoga, osnovano ili neosnovano, na dan, mjesec, tri mjeseca ili godinu.

Imao sam tek neko seksualno druškanje, da ne zaboravim kako žensko tijelo i milovanja izgledaju. Budući da partnericu nisam želio iz bilo kojih drugih razloga osim seksa i čašice razgovora, druškanje se rijetko događalo, odlazio sam k njoj jednom u dva mjeseca ili rjeđe, sve dok nisam dobio nogu u dupe. S punim pravom.

Hoće li mi 2017. donijeti neku ljubav? Neće. Žene s kojima čovjek poput mene može ostvariti emotivnu vezu ne žive u mojoj regiji. Znam to dobro, pregledao sam cijeli internet u potrazi za njima. Ne, ne šalim se. Na internetu sam ih tražio. Gdje bih dalje? U mome svakodnevnom životu rijetka su upoznavanja novih lica, a potpuni SF su tolike hrpe novih lica iz koje bi ovakav namćor isfiltrirao nekoga sebi zanimljivog.
U mom kraju žene imaju hladne, ćoškaste face u koje se ne mogu zaljubiti, ili su narcisoidni egocentrici sa 300 selfija na fejzbuku (što mi govori dovoljno o njihovom karakteru), ili su ovakve kao ja - namćori koji nikog ne žele i nikome ne vjeruju. Ili su, naravno, glupe, primitivne i nepismene (skoro zaboravih ovu kategoriju).

U 2016. sam shvatio da mi glazba čini dobro. Slušam ju u autu, uvijek. Nešto što mi paše, po svome izboru. Uglavnom vrtim dva-tri CD-a mjesecima. No, čim iziđem iz auta, zaboravim na glazbu. Zaboravim si uključiti faking media player na kompu, i pustiti si listu po svome izboru. I onog trena kad idem spavati, shvatim da bih bio raspoloženiji da sam se toga sjetio. Jer glazba me opušta, glazba mi godi. Stari YU rock - 70-e, 80-e, neki dobar blues od preko bare, stariji ili noviji, svejedno....

Hoću li se u 2017. češće sjetiti pustit si muziku? Iskreno se nadam. Do ovog se trenutka pisanja posta to nisam sjetio. Odoh sad to ispraviti. Nemojte mi se razbježati dok nađem nešto dobro u kompu. :)

I ja sam pomalo egocentrik, znate? Jest, pišem ja više kao razgovor sa samim sobom, ali svejedno volim kad to nekog zanima.

U 2016. godini sestra se udala i odselila. I, tako karakteristično hrvatski, da ne kažem slavonski - s 45 godina u guzici živim s majkom. O razlozima zašto će to tako ostati i ubuduće pisat ću jednom drugom prilikom, tema je veoma atraktivna.

Dakle, da li ću se u 2017. otisnuti u samostalan život već sam odgovorio. Neću.

U 2016. godini riješio sam se svih financijskih nedaća koje su me pratile godinama u toj mjeri da mi je npr. svaka vožnja motorom dalje od 50 km predstavljala ozbiljan financijski izdatak, a kupovina odjeće i obuće luksuz kojeg sam si veoma kontrolirano priuštio tek cca svake druge godine. Jesenas sam napokon promijenio auto, jer se u starom nisam više usuđivao zaputiti do prvog susjednog grada. Prije 15 dana sam riješio posljednje repove dugova.

Da li ću u 2017. godini imati više novca? Svakako. Odlučio sam to i toga se pridržavam. Uostalom, moram.
Želim kupiti puno bolji motor od trenutnog, nešto baš-baš veliko, snažno i sposobno za napraviti puuuno kilometara. Motor je moje jedino veliko zadovoljstvo. Motor, cesta i kilometri. I ono kad me doveze blizu onim ljudima s interneta s kojima se volim družiti.

Nisam si pustio muziku kad sam napisao da ću to učiniti, pala mi je na pamet rečenica koju nisam htio zaboraviti... Tako to ide... Idem ju pustiti sad.

Dakle, silno me zanima kako će me obraditi 2017. godina. Da li ću se lijeno i egocentrično do kraja prepustiti mizantropiji, ili ću se ipak boriti za više topline u sebi.

Zdravlje je jedino što si zaista i sigurno želim u 2017. godini i svim godinama nakon nje. Svim ostalim upravljam samo ja. I sve ostalo je pis of kejk.


Želim vam svima sretnu i veselu novu 2017. I puno zdravlja, prije svega. Uz priču o dvije kutije kojom ovih dana davim sve oko sebe. O crnoj i bijeloj kutiji. Crnu otvorite kad vam bude najgore i pročitajte poruku pohranjenu u njoj.
Bijelu otvorite kad vam bude najbolje. I pročitajte poruku, naravno.

U objema porukama napisano je isto:



PROĆI ĆE.





P.S. - Eh, da... I ak se ne vidimo - sretna vam nova 2017. :))







Post je objavljen 30.12.2016. u 21:24 sati.