Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/procitano

Marketing

Einsteinov sindrom – Inteligentna djeca koja kasno progovaraju

Thomas Sowell
Izdavač: Ostvarenje 2004.

Prilične su emocije i gorčina i to uglavnom na račun stručnjaka u praksi koji su toliko zaglibili u rutinskoj radnoj svakodnevnici da nisu stigli stručno napredovati, nesvjesni da je od većine vremena kada su završili svoje formalno obrazovanje struka znatno napredovala. A neki se od njih svjesno drže starih dogmatskih načela, ne ostavljajući prostora za nova saznanja, čak i kada su ona već utvrđene činjenice. Istina je i to da su u svakodnevnom susretanju s patologijom mnogi stručnjaci navikli gledati djecu u terminima fiksnih sindroma, zanemarujući činjenicu da je svako dijete jedinstveno, ima jedinstveni profil jakosti i slabosti.

Obitelji djece sa Einsteinovim sindromom vrlo su netipične. Bliski rođaci velike većine te djece bave se visoko analitičkim zanimanjima, oni su inženjeri, znanstvenici i matematičari. Također, djeca imaju više rođaka koji sviraju glazbene instrumente, a neki su i profesionalni glazbenici.

Djeca s ovim sindromom većinom su dječaci, imaju fotografsko pamćenje, ističu se u slaganju puzli (opa. koje su u manjoj dobi naznaka da će biti dobri matematičari),vole kompjutere i glazbu.
Osim što kasno progovaraju, kasnije se počinju družiti s vršnjacima i kasnije skidaju pelene.

Opsjednutost određenim interesima, abnormalne osjetljivosti, ekstremne reakcije i izvanredno pamćenje, zajednička su obilježja autistične djece i djece s vrlo visokim IQ. Ne možemo zato svaki puta kada dođemo u dodir s djecom kod koje su ta obilježja prisutna, zaključiti kako ona imaju autizam – čak ni kad su ta obilježja prisutna u djece koja kasne u svom govornom razvoju. Ipak, ispitivači koji svoje procjene temelje na mehaničkom pregledu liste simptoma, čine upravo tu grešku.

Djeca sa zaostajanjem u govornom razvoju ne guče i ne brbljaju poput ostalih beba, nego ostaju šutljiva sve do trenutka kad iznenade svoje roditelje izgovarajući cijele rečenice.
Količina govorne produkcije nakon progovaranja može mnogo varirati od djeteta do djeteta. Iz neke djece riječi teku u bujicama, a neka progovore, ali zatim mjesecima ne izgovore ni jednu riječ.

Iako smo izraz 'Einsteinov sindrom' skovali jednostavno za opisivanje vrlo inteligentne djece koja kasno progovaraju, pokazalo se da su sličnosti veće. Einsteinov otac i ujak bili su inženjeri, majka je svirala klavir, a on violinu, počevši u petoj godini i nastavljajući kroz cijeli život. Glazbu je opisao kao 'unutarnju potrebu'.

Mnogi roditelji djece koja su kasno progovorila izvještavaju o nesurađivanju njihove djece kad su prisiljena činiti stvari (opa. kad ih liječnici koji ih testiraju provjeravaju i traže da to učine) koje inače stalno čine kod kuće i tvrde kako su njihova djeca 'odlučna, ustrajna, nepopustljiva'. Jedna majka ogorčeno je izjavila da ova djeca nisu 'dresirane foke'. Ako ih nešto ne zanima, oni to neće ni učiniti.

Rubienstein i Einsteinn u duetu su svirali violinu. Fizičar je u jednom odlomku propustio novu i ubacio se četiri takta kasnije. Krenuli su ispočetka i dogodilo se isto. Rubienstein se ogorčeno okrenuo svom partneru i podrugljivo uzviknuo: Za ime Božje, profesore, zar ne znaš brojati do četiri?

G. Hamilton ovako mi je rekao na spomen mog trogodišnjeg sina koji još nije progovorio: Je li bistra i pozoran? Ne pokušavajte ga naučiti govoriti – ne sada. Samo mu pružajte puno ljubavi i pažnje. Vodite ga sa sobom gdje god možete. Dajte mu do znanja kako mislite da je najdivniji dječak na svijetu. Progovorit će kad stekne samopouzdanje i sigurnost.

Dogodi se da natprosječno inteligentnu djecu obilježe oznakom 'hiperaktivna' ili 'poremećaj pomanjkanja pažnje', a u stvari se samo dosađuju oskudnim školskim programom i privlači ih nešto što je u skladu s njihovim interesima i sposobnostima. Na žalost, postoji mnogo više spremnosti da se takva djeca tretiraju lijekovima, nego da im se pruži izazovniji nastavni plan koji bi zadovoljio njihove sposobnosti.

Kad želimo provjeriti ima li dijete analitičke sklonosti, a ono je još premalo za matematiku, takve sklonosti može sugerirati prijevremena sposobnost sastavljanja puzli.

Natprosječno sposobni ljudi češće su ljevoruki i kratkovidni, te su podložniji alergijama i drugim imunološkim poremećajima od ljudi s prosječnim sposobnostima. Za taj fenomen postoji čak i naziv – patologija superiornosti.

Izgleda da se jezik razvija onom brzinom kojom to rastući mozak može podnijeti. Steven Pinker, neuroznanstvenik M.I.T.

Tipično za djecu s WIlliamsovim sindromom je nizak kvocijent inteligencije i da možda nikada neće biti sposobna živjeti samostalno. Oni imaju sve što inteligentnim kasnim govornicima u djetinjstvu nedostaje, a nedostaje im sve u čemu se kasni govornici ističu. Djeca s Einsteinovim sindromom ističu se u sastavljanju puzzli i nauče rano čitati, a djeca s Williamsovim sindromom imaju teškoća sa sastavljanjem puzzli i uglavnom ne razviju sposobnost čitanja iznad razine prvog razreda osnovne škole.

I na umjetnike – savante također se primjenjuje teorija o 'prenamjeni' moždanih sredstava.

Osvrćući se općenito na autizam, dr. Rimland kaže: Posljednjih je godina autizam postao moderan i jako se pretjeruje u korištenju tog stručnog naziva.
Takva iskrenost je osobito osvježavajuća jer dolazi od učenjaka koji je mnogo godina specijalizirao istraživanje autizma, pa je zato zapanjujuće što toliki drugi ljudi imaju ja-znam-sve stav o znanstvenom području o kojem nitko ne zna ni približno dovoljno.
Još jedna etiketa koja se nemarno lijepi na djecu je 'hiperaktivni poremećaj pomanjkanja pažnje'. Ako se ova etiketa pažljivo definira i primijeni selektivno, može nešto značiti, ali prečesto se primjenjuje kao kečap, gotovo za sve. Ponekad to može značiti da se bistro dijete dosađuje zbog neizazovnog školskog programa ili mlitavog učitelja. Djetetu se često prepisuju lijekovi, a trebala bi mu vrsta edukacije koja bi zadovoljila njegov nadareni um.
Roditelje bi trebalo savjetovati da dijete, prije nego što mu počnu davati Ritalin, pokušaju prebaciti u drugi razred ili školu. Neki su roditelji kasnih govornika otkrili čudesne promjene u ponašanju svog djeteta, samo zato jer su promijenili učitelja ili školu.

Budite strpljivi i pustite dijete da se razvija vlastitim tempom (opa. a ne prema evidentiranim prosjecima).

Nastavni plan koji je za inteligentno dijete prelagan, može dovesti do toga da dijete stekne mentalnu naviku uključivanja i isključivanja s predavanja. Dosada i nemir koje takva djeca ispoljavaju kad se moraju suočiti s nastavnim planom koji se ne može mjeriti s njihovom inteligencijom ili tempom učenja sporijim od tema kojim oni mogu učiti, nepromišljeno se nazivaju 'hiperaktivni poremećaj pomanjkanja pažnje' ili nekim drugim stručnim etiketama, a u stvari je riječ o krutosti školskog sustava.

Moramo se sjetiti da su roditelji ti koji bdiju cijelu noć uz bolesno dijete, koji žrtvuju novac, vrijeme i karijeru kako bi čuvali i brinuli za razvoj djeteta kojeg su donijeli na svijet. Roditelji su ti koji ne odustaju od potrage za dobrim školama. Roditeljska žrtva je ogroman kapital i ne smije si dopustiti da je izgubimo radi pomodarstva. Ona je neprocjenjiva vrijednost i ako je uzmemo olako, smatrajući kako se ona podrazumijevaju znači da je ne poštujemo. Roditeljske spoznaje dolaze iz prve ruke i zato su neprocjenjive, ali kad te spoznaje nisu u skladu s teorijama stručnjaka, oni ih odbacuju tvrdeći kako roditelji 'poriču stvarnost'.





Post je objavljen 29.12.2016. u 13:12 sati.