Nenad Ljubić
Izdavač: Centar za osobnu izvrsnost 2016.
Ljubav je kao rijeka, ako život ponekad na nju i baci kamen, ona će se za trenutak namreškati, ali će je njezina snažna struja uvijek ispraviti u željenom smjeru. Nepoznati autor
Stopostotna kontrola života nije moguća, a toga se svi jako bojimo. Stalno pokušavamo povećati malo taj postotak kontrole, ali čini se da to ne funkcionira baš dobro.
Ako sve kontroliramo, onda nema čuda, nema visokih 'punata' jer nismo dali priliku svojoj pažnji da putuje, da slobodno udara u prepreke i odbija se do mjesta koja su najbolja za nas, premda su iz svakodnevne perspektive nevidljiva.
Ljubav je latentna sila, ona je poput tamne tvari u svemiru, nitko ju ne vidi, a opet, ona je strašan potencijal koji vreba svijest da je primijeti. To je kao da ogroman ocean vreba njegova vlastita kapljica vode, a njezin potencijal je cijeli ocean. Čista bezuvjetna ljubav zapravo je polje oko oceana, dok je sami vodeni beskraj tek njegova interpretacija. Zahvaljujući mašti, mi možemo skupljati cijelu tu nepreglednu gomilu ljubavi i sažimati je u sve manji prostor. Konačno, preostat će samo riječi Volim te u kojima je zaista veliki potencijal, jednak svom Izvoru – beskraju iz kojeg se to sjećanje dovuklo. Pa ipak je to vrlo potentna sila, ona je tek sjećanje koje počiva negdje na mapi svijesti, u toj gomili svih ostalih sjećanja u našoj podsvijesti.
Sve oko nas je potencijal koji vreba našu pažnju i čeka da ga primijetimo. No, mi trebamo odabrati takav sadržaj stvarnosti – da je sve to Ljubav!
Ljubav tako neprestano teče, mi plivamo u njoj, udišemo je, živimo njezinu esenciju, ali smo potpuno nesvjesni njezine veličine. Ona se slijeva u veće rijeke, veća mora, nepregledne oceane, sve do u Beskraj.
Svaka je informaciju u univerzumu prvo ne-fizička, ona je energetski val ili impuls koji putuje ispred fizičke manifestacije. To putovanje se opet odvija u energiji pa je stvarnost kompleksna mreža energetskih senzora koju smo mi u stanju percipirati, baš kao i životinje i sav drugi živi svijet.
Tako će reći da je Ljubav apstraktna informacija koja putuje zajedno s energetskim vlaknima u univerzumu i nalazi se u njihovoj vibraciji.
Čovjek polako gubi interes za niže vibracije, a pogotovo one kompetitivne, razvija samodostatnost i počinje uživati u tom osjećaju koji ne može sebi objasniti.
Povjerenje je preduvjet slamanju parametara percepcije i svi moramo raditi na njemu, odnosno na ljubavi u sebi.
Osvještavajući ljubav prema sebi, mi u stvari polako osvještavamo povjerenje u sebe, svoju moć da se promijenimo, da preoblikujemo svoju krutost, strah i nezahvalnost za život sam. To je zadaća za sve nas koja traje cijeli život.
Ako imamo signal i kažemo Volim te, nikome određeno, onda kažemo to tek toliko da se ta vijest proširi šumom, možda će se ljubav odmah odazvati u svemu tome kamo smo već zavirili?
Kada kažemo 'nema nikoga vani' ne mislimo na osobu, na svijet, ni na okolnosti. Mi zapravo opisujemo svoju moć da preuzmemo odgovornost za svoj život. To je kapitulacija samovažnosti i potrebe da neprestano okrivljujemo nešto izvan nas za sve ono što nam se događa u životu.
Naš zadatak je integrirati stanje voljenja i zahvale u svakodnevnu pozornost, da bude temelj za sve ostalo.
Živimo u softveru u kojem se sve odvija kako programski kodovi nalažu. To se događa jer nema otpora. Osviještena ljubav je novi softver, svojevrsni virus koji napada učmalost, ustaljenost i bezvoljnost. On je nova baza na kojoj će počivati naša transformacija u bića od svijesti, percepcije i podrške planetu Zemlji.
Ako dobijemo neki dokaz moći ljubavi, nešto nam se lijepo odjednom dogodi, nelogičnošću usprkos, naš zadatak je to znanje usvojiti i postaviti ga kao definiciju života. Na taj način ćemo očuvati potrebnu energiju koja će nam dati snage i optimizma da nastavimo dalje.
Njegovo lice je u nama, mi smo lice Božanstva!
Kad 'prosvijetlite' cijeli svoj kostur, onda ga trebate vidjeti u cjelini, pokušati stabilizirati viziju cijele slike, kompletnog kostura koji je sad potpuno bijela sjajna figura.
Tamo gdje je pažnja – tu je i energija.
Naučio sam da je ljubav prema sebi zaista ključ za sve! Ona je ujedno i samopouzdanje, djeluje poput dlijeta na krute tvorbe koje je strah stvorio, kao neka vrsta zakržljale energije u našoj auri, i ako se ne radi na njima, mogu izazvati ozbiljne probleme u životu čovjeka, poput bolesti, depresije, tuge i drugih oblika patnje. Ako volimo sebe, imat ćemo i samopouzdanje, jer osjećaj odgovornosti koji preuzimamo za svoj život i svoje odluke jednostavno postane istinit i prirodan.
Ljubav, samopouzdanje, odgovornost i samo-povjerenje – četiri vrline za transformaciju.
Nije da trebamo vući za sobom kabel i tražiti utikač s kojim ćemo se prikačiti i hraniti Ljubavlju. Mi smo Izvor i to uvijek putuje s nama. Možda je pravilnije reći da mi putujemo s Njim jer, u konačnici, svijet će nam izgledati onoliko lijep koliko smo spojeni s Izvorom, jer On je taj koji ga stvara.
Ljubav će privlačiti Ljubav. Tražit će načina kako da se manifestira u što širem obliku onome tko je voljan tragati za njom. Ali jednako tako će djelovati i negativne energije, poput mržnje ili zadrtosti u avetinjske vladare koji zahtijevaju prevlast nad bilo čim što nije u njihovoj vibraciji. Zato je važno smoći snage preuzeti odgovornost za ono što privlačimo. To je ključ slobode!
U Ho'oponopu sam prepoznao jednu lijepu filozofiju sažetu u vrlo jednostavni princip u kojem se putem odgovornosti i zahvalnosti možemo riješiti ogromnih vreća tereta različitih sjećanja i programa što su se skupljali od početka vremena i uvijek putovali s nama, oblikovali su stvarnost u kojoj živimo.
Ako se nešto pojavljuje u našem životu, to je prilika da, prvo osvijestimo ta sjećanja, a zatim i da ih očistimo iz svog života i tako zaustavimo taj pakleni vrtlog što se oduvijek vraća i iscrpljuje nas, a da toga uopće nismo svjesni. Ako preuzmemo stopostotnu odgovornost za svoja sjećanja i ako smo ih voljni otpustiti putem zahvalnosti i dopuštanja Božanstvu da ih obriše za nas, onda će se i svijet oko nas preoblikovati u skladu s tim čišćenjem.
Znanstvenici su eksperimentom utvrdili da je čovjek u prosjeku svjestan svega 15 jedinica podataka koje primi u sebe u jednoj sekundi, a istovremeno nesvjestan 11 milijuna jedinica! Možete li zamisliti kolika je to količina podataka što ih primimo u sebe svake sekunde, a da ih uopće nismo svjesni? To je beskrajno polje već izgrađenih struktura koje nam određuju što je stvarno, a što nije, što je istina, a što nije, i mi ih bespogovorno prihvaćamo i živimo. Odatle i kaos na planetu jer čovjek nije svojih djela gospodar.
Riječi Volim te u svakodnevnoj upotrebi, na neki neosoban način, kad nisu usmjerene prema ljudima ili starima koje volimo, nego svemu čemu svjedočimo, savršen su doprinos osvještavanju jer uklanjaju komete, meteorite i drugi otpad koji nas udara i tako sabotira Bezuvjetnu Ljubav.
Ho'oponopono je tako disciplina kojom potvrđujem svoju volju da volim bezuvjetno kroz aktivno djelovanje prema svemu što 'me snađe' u životu preko zahvalnosti i otpuštanja.
Kad ste vi u redu, svi će biti u redu, kaže dr. Hew Len.
Ono što mi radimo ovdje i sada jest lagano dopuštanje da nas Ljubav utopi u svoje dubine, da nas osnaži, preuzme sve što jesmo, što imamo i što nas okružuje.
S ljubavlju prema sebi život će nam se malo više otvoriti, dobit će prozračnost.
Ako se prepustimo toj silnoj Ljubavi u nama, ona će postati naša jedina stvarnost. Tako, ako volimo sebe, onda smo utkani u tu stvarnost, a ne u iluziju.
E pa, hvala vam, Problemi, hvala najljepša, volim vas, jer bez vas nema ni mene!
Ljubav je istinski učitelj. Ona nas uči da razvučemo svoju ljepotu u nepoznato , da napnemo svoje slutnje i otpustimo ih da lete. Volim te je tako poput praćke: napnemo snažno i potom otpustimo! Pustimo odavde da budemo ondje – u Ljubavi i povjerenju. Sve što se od nas traži je da otpustimo remen, neka leti u nepoznato. Zavitlajmo i svoj strah tamo, sve! Jer povjerenje je tu, iza kapije mog Srca, u onom nepoznatom kamo Volim te leti.
Ne trebamo se brinuti. Povjerenje je ključ i moramo se potruditi da ga osvijestimo, jer zaista nema mogućnosti da budemo slobodni bez njega.
Na kraju dana – otpusti dan!
Odjednom smo se zatekli u grdnim problemima i sad je panika. Čini se da pomalo postajemo svjesni da smo zatrpani, natrpani… Možda je to ono što nas stopira da se otvorimo životu? A sada to sve treba otpustiti?
Otpuštanje je iscjeljivanje. U stvari, cjelokupni naš boravak ovdje na Zemlji je ništa drugo do iscjeljivanje. To je naša svrha.
Nije moguće otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao 'zapečatirao' je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela. Ona tada biva zaglavljenja, izvan našeg dosega u svakodnevnom životu.
Svaki put ima u sebi 'pragove', nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres.
Sve što nam dolazi je prilika da ispravimo stvari. Svako pitanje! Ne postoji pitanje koje kruži Zemljom, a da vi niste odgovorni za njega! Trebate se okrenuti sebi i čistiti non-stop. Dr. Hew len
Odustajanje je tako energetska sitost, nezainteresiranost za zamjene koje smo zapanjeno prigrlili kao surogat svojoj Ljubavi i vezali se za njih.
Iskustvo Ljubavi je stvarni graditelj svijesti i konačna istina o tome tko smo. Šaljimo zato Ljubav u sjećanje, šaljimo je u stvarnost, u sve što mislimo, što vidimo i 'znamo'.
Jer nakon što otpustimo, Ljubav je ono što preostaje.
Sve što se traži od nas je da učinimo svoj dio i imamo povjerenje da će se dogoditi rezultati.
Kad sve već nije u našim rukama, važno je da ne oduzimamo energiju procesu, nego pustimo da se formira na način koji joj je prirođen.
Sad pokušaj to i s drugim stvarima, jer u tome je tajna, u de-automatiziranosti. Kad hodaš, hodaj sporo, pažljivo i s promatranjem. Kad gledaš, gledaj pažljivo, promatrački i vidjet ćeš da je drveće zelenije nego ikad prije, ruže će biti bogatije nego ikad prije. Osluškuj! Kada slušaš, slušaj pažljivo. Kada govoriš, govori pažljivo. Neka cijelo tvoje budno djelovanje postane de-automatizirano. Osho – Narančasta knjiga
Dr. Hew Len kaže da smo mi sami sebi učitelji, a prvi korak prema tome je priznavanje samima sebi da nemamo pojma što se zaista događa.
Ako hodam ulicom i čistim H. alatima, tada preuzimam odgovornost za svaki korak i prizor koji vidim u tom trenutku. To znači da ga osvještavam kao svoje sjećanje i prepuštam 'dalje', ne zadržavam ga više u sebi.
Što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga? Odatle sve kreće!
Što je to u meni da imam ova iskustva? Ako to dopustim ono će biti početak prihvaćanja da imam posla ako želim preobraziti svoj život.
Dr. Len kaže:
Nemojte pružati otpor! Nešto se pojavi, a vi gurate! To se događa kada pokušavate razumjeti – vi tada gurate! Umjesto da kažete: pa to bih mogao otpustiti. Kad otpustite nema ničeg u što biste gurali. I onda to odlazi. Kod čišćenja se radi o tome da tada ne pružate otpor, nego se isključite. I čim se počnete isključivati, sve se raspada. Tada ste u strujnom toku. Kad naiđe prepreka u toj struji i vi udarite u nju, što ćete učiniti? Hoćete li se angažirati ili čistiti kako biste to otpustili i opet putovali svojim tokom? To je odgovornost, baš to – ta odluka u tom trenutku!
Ne možete biti odgovorni ni za koga, osim za sebe, svoju percepciju realnosti.
Vidio sam, osvjedočio sam se, sada to prepuštam Božanstvu, Budi, Krišni, Duhu, Višem sebstvu, Manitu, Odinu, Alahu, komegod, da obriše.
Zato s i kaže da je to najlakši način jer sve što trebamo je preuzeti odgovornost prema tom svjedočanstvu, svjesnom ili nesvjesnom, i propustiti ga, ne baviti se više njime.
Evo, ne želim se angažirati. Prepuštam to sve da ode u nepovrat.
To je to. To je sva odgovornost koju trebamo preuzeti.
Jesmo li toliko bogati da možemo posjedovati svoj vlastiti svemir? Zamisli, sve vidljivo, cijeli svijet, zvijezde i planeti samo tvoji? Ali, zatvori oči. Što vidiš? Sve nevodljivo je sad tvoje!
A u nevidljivom je sve vidljivo manifestirano, netko je to namjeravao da se manifestira! Tišina je, dakle, tvoje bogatstvo, u njemu je sva materija, cijeli tvoj svemir.
Pa stvaraj onda!
Ako se sjećate snova, sjetit ćete se da ondje ne postoji prošlost ili budućnost, nema djelovanja iz polja uvjetovanosti koje bi nam određivalo sljedeći korak. U snu egzistiramo isključivo sada i ovdje i to savršeno dobro razumijemo, kao da neki opažajni top puca svjesnost samo u jednu točku i sve što vidimo nalazi se u njoj.
Vrpca je san o svjesnosti, a zvuk bi bio sadašnji trenutak koji 'kupimo' kako se vrpca reproducira. Mi ne možemo znati što je sljedeće na vrpci dok ne dođe do tog položaja, a ono što smo preslušali je već smotano oko sebe u nekom drugom sloju nesvjesnog.
Razlika je u percepciji i jasnoći sadašnjeg trenutka: san je sada, a java je vrpca u reprodukciji. Ako radimo na buđenju iz sna o svjesnosti, onda možemo zaustaviti slojevitost našeg opažanja i izvesti njegovo uštimavanje u sadašnjost.
San je zapravo prilično mali prostor. Ako pomno istražimo, otkrit ćemo da izgleda kao neka sfera ili mjehur u kojem se odvija naša stvarnost. To je najčešće jedna prostorija jedna ulica ili dvije. Nakon toga ulazimo u drugi san, drugu sferu koja nam daje iskustvo druge stvarnosti. Kada se probudimo, vraćamo se opet u svoju svakodnevnu sferu koja je malo veća i čvršća, ali opet je osobna interpretacija jedne stvarnosti, baš kao u onom drugom snu odakle smo netom došli.
Sve je istina, baš kao što i u snu živimo interpretaciju jedne sfere, pa ulazimo u drugu i ništa nije izvan naše pažnje što svijet promatra i sudjeluje u njemu. Kad se 'vratimo' ostanu samo sjećanja i onda prepričavamo taj svoj san prvo sebi kroz unutarnji dijalog, pa ga onda dijelimo s drugima, objavljujemo kulturološkim djelima, gradimo folklor o njemu. Svaki san je za nas tvaran, bilo ovaj ili onaj, on je čvrst, čini ga iskustvo, sjećanje i emocija.
Tako možemo reći da je, jednako kao i u snu, svaka ta priča ili istina jedna sfera sna koju svatko od nas sada živi. U njoj vrlo predano i bez ikakvih sumnji živimo tu svoju istinu, svoj san, kao u pravim snovima. Malen je to prostor, moj san, tek jedna ulica ili prostorija, polje ili obala mora, jedna Ljubav, Božanstvo ili svemir. Kad postanem lucidan u tom snu, i dalje je to jedan san, jedno iskustvo, njegova interpretacija. Iako sada mogu voljno sudjelovati, ponešto i promijeniti, možda donijeti i neku budnu odluku, opet ću na povratku prepričavati to budno iskustvo, svoju istinu.
Čini se da treba odustati od života da bismo zaista živjeli. Oni koji dožive iskustvo bliske smrti počnu živjeti tek nakon njega. Ali sad ne mislim na fizičku smrt, fizičko odustajanje! Mislim na hodanje po svježem, netaknutom snijegu bez tragova na njemu, na nevezanost za tim ukopanim replikama tuđih slikovnica, priča i bajki. Mislim na svjesnost svake pahuljice s neba kao potencijal naše svijest. Mislim na Ljubav.
Kaže se – ono si što jedeš! Ako hraniš svoj život Ljubavlju, u jednom trenutku na površinu će izbiti Strast, tvoje pravo ja. Čovjek je to što Ljubavlju je hranjen. Zato, pusti ga da vozi jer on zna tko si ti. Od tada pa nadalje, svi snovi će ti se ostvariti, jer je to njegov stvarni svijet, a tvoja mašta. Ali ništa od toga, ako ne pustiš!
Ljubav je naše prirodno stanje! Ona je osmijeh male bebe kad vidi igračku, ona je divan cvijet na drvetu što pčele vabi, sitna sjemenka što u golemo drvo sekvoje naraste. Nema kraja svjedočanstvu u Ljubavi oko nas! Jedini je uvjet da s Ljubavlju to sve promatramo.
Čini nam se da je ljubav nešto što treba zaslužiti, moramo teško raditi za nju, možda i patiti prije negoli dođe. Možda je to zato što cijelog života Ljubav očekujemo izvana, od roditelja, prijatelja, ljubavnice, grupe, sistema… Ljubav u nama nadilazi očekivanje, nemoguće ju je pronaći ondje… u očekivanju… To je jednako apsurdno kao da riba ide tražiti vodu u moru!
Moramo se naučiti disciplini preuzimanja odgovornosti za svoje živote, za svoje misli, za svoja djela i svoju prošlost. Ako preokrenemo svoj pristup životu i uzmemo ga kao izazov, on može postati školjka bisernica.
Sve što je potrebno je samo jedan od vas i svima će biti dobro. Tolika je vaša moć! Zar to nije čudesno?! Dr. Hew Len
Kroz sadašnjost se čisti prošlost. Čistimo je iz trenutačne slobodne svijesti, umjesto iz zatočene.
Valja primijetiti da je najčešća pojava nakon iskustva bliske smrti osviještena ljubav. Ti ljudi odmah izvještavaju o beskrajnoj i neizrecivoj preplavljenosti njome i ona im nadalje postaje temelj svega, kao da su dobili nesumnjiv uvid bezuvjetne ljubavi kao jedinstvene stvarnosti. Čini se kao da taj izvor stoji na samom rubu naše zaglavljene pažnje na ovaj svakodnevni svijet. Onda ti ljudi zakorače za trenutak iza, urone svoju svjesnost u Izvor i samo dopuste da ih iscijeli, da ih resetira u Ljubav.
Univerzum će se uvijek pokušavati uravnotežiti, izvući se iz nekog poremećaja balansom, vraćanjem u Nulu, u cjelinu. Mi smo dio univerzuma i također funkcioniramo na tom principu, baš kao i Ljubav. Kad smo u miru, uravnoteženi i u spokoju, onda je Ljubav u nama najveća. Ona je tada osviještena.
Preuzimanje odgovornosti je proces kojim osvještavamo da nema loših odluka, nego samo iskustvo.
Inspiracija je kao mrvice kruha koje smo nekad davno ostavili za sobom i sad za njima hodamo. Ljubav nam pomaže da joj se otvorimo, da je budemo spremni primiti i da ne odlutamo od njezinih tragova.
Sporu promjenu interpretiramo kao evoluciju, a brzu kao revoluciju. Promjene su izvedenice iz Nepoznatog – najvećeg generatora straha. Robert Monroe – Ultimate Journey
Većinu programa ne želimo otpustiti iz straha da ćemo nešto izgubiti.
Mi imamo iskustvo svih varijanti, počevši od straha od promjene, pa straha od ne-promjene, evolucije i revolucije. Jedina komponenta koja je nedostajala je svjesnost. Ipak, postoji rješenje: jednako kao što smo uskočili u lonac i sad čekamo da zakuha, isto tako možemo i iskočiti van i živjeti u inspiraciji. Količina energije je ista, jedina razlika je u svjesnosti, ništa više!
Postoje dva načina življenja: život u rutini i život kao svjesnost. Jedan je lijena staza prepuštanja stihiji programa i sjećanja, a drugi je pitanje: Tko sam ja?
Biti hakerom života znači grabiti pažnju iz drugog zdenca, onog apstraktnog – iz Sebe.
Po tradiciji Ho'oponopona, sjećanja su energija koja se sprema u svaku stanicu tijela i u njima ostaje trajan zapis tih podataka. Čišćenje podrazumijeva vraćanje stanica u ravnotežu, njihov povratak u Nulu, odnosno u stanje kakvo ga je zamislio Stvoritelj. Kad su stanice zasićene sjećanjem, počinju se nekontrolirano ponašati, onako kako im ta sjećanja nalažu, i počinju se zatim gomilati u neprirodnom obliku, a to su onda teške bolesti – tumori, karcinomi, upale i slično.
Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko Volim te, i zapravo intelekt više ne hopsa – hopsa srce. Eto tako ćemo se zaljubiti u Ljubav.
Problem je što čovjekom vladaju njegova sjećanja, nasljedne osobine predatorske svijesti koju prenosimo s generacije na generaciju. Moglo bi se reći da Ljubav prenosi Božanstvo, a sjećanja agresiju.
Buđenje je spoznaja da je Ljubav ovdje na Zemlji, u tebi, u meni, u njima. Buđenje je to iz sna koji nam je šaputao da je Izvor negdje gore, da je ondje – iza planina izviruje, iza zvijezda treperi. Vidi to! Pogledaj kako izranja iz Tebe, kako ti svijest okupira, ljubaznošću kako ispunjava tvoj strah! Slušaj kako ti šapuće:
Proširi se! Prošlost više nije važna! Siđi s neba i suoči se sa Sobom, jer tu je Sve!
Post je objavljen 29.12.2016. u 13:10 sati.