Hazreti Mirza Ghulam Ahmad
Izdavač: Ahmadija muslimanski džamat
Isus je nakon izlaska iz grobnice otišao u Galileju. U Evanđelju po Marku napisano je da je poslije izlaska iz grobnice Isus viđen na putu za Galileju i da se na kraju sreo sa jedanaest učenika koji su bili za jelom, on im je pokazao svoje ranjene ruke i stopala, a oni su mislili da je to bio duh. Potom im je rekao: TO sam ja, dodirnite me i uvjerite se, jer duh nema meso i kosti kao što ja imam. Onda je on od njih uzeo komad pečene ribe i komad kruha i pojeo pred njima (Marko 16:14 i Luka 24:39-42).
Isus nije ostao na križu tri dana, niti je trpio glad i žeđ, niti su njegove kosti bile polomljene. Naprotiv, on je tamo ostao koko dva sata, i dogodilo se, milošću Svemogućeg, da je stavljen na križ krajem dana, u petak, nešto prije zalaska sunca. Slijedeći dan je bio subota, židovski praznik Pesah. Prema židovskom običaju zabranjeno i kažnjivo je bilo pustiti da bilo tko ostane na križu u subotu, ili noć prije.
Kad je nastupio šesti sat počeo je puhati oštar vjetar, noseći prašinu koja je zemlju obavila tamom i koji je trajao tri sata (Marko 15:33). bio je šesti sat poslije dvanaest i bilo je blizu akšama. Židovi su bili zabrinuti ovim dubokim mrakom i bojali su se da ih noć uoči subote ne pretekne i da ne bi, kršeći svetost subote, bili zasluženo kažnjeni. Zbog toga su žurno uklonili Isusa i dva lopova sa križa.
Da tijela ne bi ostala na križu na dan subote (jer je subota bio veliki dan), a to je bila priprema, Židovi su preklinjali Pilata da njihove noge budu polomljene i da budu odneseni. Onda su došli vojnici i polomili noge prvoga, pa drugoga koji je bio s njim razapet. No, kad su došli do Isusa i vidjeli da je on već bio mrtav, nisu mu polomili noge, nego je jedan od vojnika kopljem probo njegov bok, i odatle je potekla krv i voda (Ivan 19:31-34).
Vizija o mrtvim svecima koji su došli u život i vratili se u grad bila je namijenjena da obavijesti one s unutarnjim čulom da je Isus spašen od smrti na križu.
Proučavanje različitih spiskova lijekova pokazuje da je ovaj recept vrlo koristan kod ozljeda zadobivenih udarcem ili padom, jer trenutačno zaustavlja krvarenje, i s obzirom da sadržava ' myrrh', rana ostaje zaštićena od infekcije. Melem je također koristan protiv kuge, dobar je za čireve i gnojne rane svih vrsta. Međutim, nije jasno da li je ovaj melem bio pripremljen od samog Isusa po Božjoj objavi, nakon što je prošao traumu na križu, ili je bio pripremljen poslije savjetovana s nekim liječnicima. Neki od njegovih sastojaka imaju posebno djelovanje, naročito 'myrrh' (mirisna smola), koja je također spomenuta u Tevratu. U svakom slučaju, rane Isusa bile su zaliječene za nekoliko dana pomoću ovog melema. Za tri dana on se dovoljno oporavio da je bio u stanju prijeći sedamdeset kosa pješke od Jeruzalema do Galileje. U vezi s djelotvornošću ovog preparata dovoljno je reći da je, dok je Isus liječio druge, ovaj preparat izliječio njega. Postoji više od tisuću knjiga koje bilježe ovu činjenicu.
Budistički svećenici su stoga imali dovoljno mogućnosti da pripišu Budi što god su htjeli. Tako je posve vjerojatno da su oni, kad su saznali činjenice o životu Isusa i njegovom moralnom učenju, to pomiješali s mnogim od svojih vlastitih ideja i pripisali ih Budi. Dokazat ću sada da su – dio moralnog učenja budizma koje sliči onome iz Evanđelja, titule kao što su 'Svjetlo', koje su pripisane Budi kao što su pripisane i Isusu, zatim kušnje sotone – sve detalji koji su bili uključeni u budističku literaturu jedino poslije Isusove posjete ovoj zemlji, koja se zbila nakon raspeća.
Tu je još jedna sličnost Bude i Isusa. Budistički zapisi pokazuju da je Buda, kad je bio iskušavan od sotone, postio i da je post trajao četrdeset dana. Čitatelji Evanđelja znaju da je Isus tako postio četrdeset dana.
Kakva god je bila kušnja Isusa od sotone, takva je bila i Budina. Rođenje obojice bilo je bez oca. Moralno učenje obojice bilo je isto. Svaki je sebe nazivao Svjetlošću, svaki je sebe nazivao Učiteljem, a svoje sljedbenike učenicima. Upravo kako Matej (poglavlje 10, izreka 8 i 9) iznosi: 'Ne pribavljaj ni zlato, ni srebro, ni bronzu u svoje kese', ovako je i Buda naređivao svojim učenicima. Upravo kako Evanđelja podstiču božanstvo, takvo je i učenje Bude. Baš kao što je bio zemljotres nakon što je Isus stavljen na križ, tako je zabilježeno da je bio zemljotres u vrijeme Budine smrti. Sve ove sličnosti proizlaze iz osnovne činjenice – Isusova posjeta Indiji. Zaista je to bila sreća za sljedbenike budističke vjere da je on ostao među njima prilično dugo i oni su se dobro upoznali s činjenicama iz njegovog života i njegovog plemenitog učenja. Prema tome, bilo je i neizbježno da veliki dio njegovog učenja i ceremonijalnih obreda nađe put u budističkim knjigama, jer je Isus bio uveliko poštovan od budista, koji su ga čak proglasili i Budom.
Buda je iznio vlastito predskazanje da vjera koju je on utemeljio neće u svijetu ustrajati više od pet stotina godina i da će u vrijeme opadanja te vjere i njenih učenika doći Mesija u ovu zemlju i u svijetu ponovno uspostaviti vjeru i njena učenja. Sada vidimo da se Isus pojavio pet stotina godina poslije Bude i da je, baš kako je Buda utvrdio vremenski okvir za slabljenje njegove vjere, budizam i počeo propadati kao što je bilo predskazano.
Ova sličnost između Budizma i Kršćanstva toliko je bliska i upečatljiva da većina kršćanskih istraživača vjeruju kako je budizam kršćanstvo istoka, a da je kršćanstvo budizam zapada. Zar nije čudno da je Isus rekao: Ja sam Svjetlo i Put, a da je tako rekao i Buda. Evanđelja nazivaju Isusa Spasiteljem. Tako i Buda sebe naziva Spasiteljem. U Evanđeljima je navedeno da Isus nije imao oca, a za Budu se isto tako tvrdi da je on rođen bez oca, mada je jasno baš kao što je Isus imao očuha Josipa, da je i Buda imao očuha. Slično tome, navedeno je i to da se pojavila zvijezda u vrijeme Budinog rođenja. Također postoji priča i o Solomonovoj (Sulejmanovoj) zapovijedi (dvjema majkama, koje su, svaka za sebe, tvrdile da je dijete njeno) da se dijete presiječe na dvije polovine i da se svakoj da po jedna polovina. Upravo se ista epizoda nalazi u Budinoj Jataka. Uz to što nam ovo pokazuje da je Isus došao u ovu zemlju, također nam to pokazuje i da su Židovi koji su se iselili u ovu zemlju izgradili tijesne veze s budizmom.
Za Isusa je bilo neophodno, zbog njegove službe Božjeg poslanika, da otputuje u Pendžab i njegovu okolinu zato što su se deset plemena Israila, koji su u Evanđelju nazvani izgubljenim ovcama Israila, iselili u ovu zemlju. Bilo je neophodno da Isus otputuje u ovu zemlju i nakon što nađe izgubljene ovce, trebao im je prenijeti Božju poruku, jer je s tom svrhom bio poslan ovim izgubljenim ovcama. Da nije išao njihovim tragom i da ih nije tražio i pokazao im put spasa, svrha njegovog poslanstva ostala bi neispunjena.
Isuviše je dobro poznato da su narodi kao što su Afganistanci i stari stanovnici Kašmira zapravo Israilovog podrijetla.
Afganistanci i Kašmirci, naseljeni u Indiji, na njenoj granici i u okolini zaista su Beni Israil (plemena Israila).
Krajnji cilj Isusovog drugog putovanja u Indiju, bio je da on ispuni dužnost propovijedanja svim plemenima Israila – činjenica na koju je on upućivao u Evanđeljima.
Dosad je bio problem otkriti bilo kakav povijesni kanal kroz koji je budizam mogao stići u Palestinu u vrijeme Krista. M.Notovich misli da spisi koje je on pronašao na Himalajama objašnjava stvar na najjednostavniji način. Nema sumnje, kako on kaže, da postoji praznina u životu Krista, recimo do njegove petnaeste do dvadesetdevete godine. Ovaj novi život otkriven na Tibetu ustanovljuje vjerovanje da je Krist bio u Indiji u ovo vrijeme, da je proučavao sanskrti i pali jezik, da je čitao Vedase i budistički Kanon, i onda se kroz Perziju vratio do Palestine da propovijeda Evanđelje. Ako ispravno shvatimo M.Notovitcha, ovaj život Krista zabilježen je iz usta nekih židovskih trgovaca koji su došli u Indiju odmah nakon raspeća. Ovo je bilo zapisano na pali jeziku, svetom jeziku budizma juga.
Mulah Khoda Dad, osoba upućena u povijest svojih zemljaka, pročitao mi je, iz Mujma-ul-Unsab (Zbirke obiteljskih stabala), slijedeće kratko iznošenje o njihovom podrijetlu. Oni kažu da je najstariji od Jakubovih (Jacob) sinova bio Judah, čiji je najstariji sin bio Ostruk, koji je bio otac Oknura, oca Moaliba, oca Farlaia, oca Kysa, oca Taluta, oca Ermaiaha, oca Afgana, odakle je i ime Afganci. On je bio suvremenik Nebuchadnezzara. Sebe je zvao Beni Israil i imao je četrdeset sinova. Njegov trideset četvrti potomak, u izravnoj liniji poslije razdoblja od dvije tisuće godina, bio je Kais (Kys). Od Kaisa, koji je živio u vrijeme poslanika Muhammeda, bilo je šezdeset šest generacija. Sulum, najstariji sin Afgana, koji je živio u Shamu (Damask), napustio je to mjesto i došao u Ghura Mishkon, zemlje blizu Herata, i njegovi potomci postepeno su se raširili zemljom sada nazvanom Afganistan.
Njihova usmena predaja je da su od kralja Babilona bili preseljeni iz Svete zemlje u Ghor, koji se nalazi prema sjeverozapadu Kabula, i da su živjeli kao Židovi do 682. A.D., kad ih je arapski poglavica Khaled ibn Abdall, koji je oženio kćerku afganskog poglavice, preobratio na muhamedanizam. Nikakva povijesna evidencija nije nikada bila navedena u prilog ovom podrijetlu, i to je vjerojatno puki izum, utemeljen na činjenicama spomenutoj u Drugoj knjizi o kraljevima 18:11. kako god, svi putnici se slažu da se ovaj narod izrazito razlikuje od susjednih naroda, i da imaju zajedničko podrijetlo. Neki za njih kažu da mnogo liče na Židove po obliku i izrazu lica i da su podijeljeni u nekoliko plemena, nastanjujući odvojene teritorije i ostajući gotovo neizmiješani.
Malek Thulut (Saul), kralj Židova, imao je dva sina, Afgana i Djaluta – prvi je bio otac afganske nacije i dao joj svoje ime. Nakon vladavine Davida i Sulejmana, koji su naslijedili Saula, anarhija je podijelila židovska plemena, i ovo se nastavilo do perioda u kojem je Bouktun Nasr uzeo Jeruzalem, masakrirao 70000 Židova i poslije uništenja tog grada preživjele stanovnike odveo kao zarobljenike u Babilon. Poslije ove katastrofe afgansko pleme je, pogođeno terorom, pobjeglo iz Judeje i smjestilo se u Arabiji: tamo su ostali neko vrijeme, ali budući da su i stočna hrana i voda bili oskudni, i čovjek i stoka trpjeli su izuzetne oskudice životnih sredstava, neka od plemena su riješila da se isele u Hindostan, ogranak Abdalees je nastavio boraviti u Arabiji, i tijekom halifata Ebu-Bekira njihove poglavice su sklopil savez s moćnim đeikom po imenu Khaled ibn Velid, iz plemena Kurejš. U razdoblju kad su Arapi podjarmili Perziju, Abdalees su napustili Arabiju i smjestili se u ovim novoosvojenim predjelima, nastanjujući se u provincijama Farsa i Kermana, i tamo su ostali dok Džingis Kan nije osvojio ove oblasti. Tiranski postupci ovog osvajaća tako su strašno pritiskivali stanovništvo da su Abdalees napustili Perziju, i prolazeći pokraj Mekrane, Scinde i Mooltana, stigli u Indiju. Ali rezultati ove nove selidbe nisu bili sretniji, jer jedva da su se ovdje bili smjestili kad su njihovi susjedi zaratili i prisilili ih da napuste ravnice i nasele krševite planine Sulejman, smatrane kolijevkom plemena, i koje su nazvali Kooh-Khasseh. Cijela afganistanska nacija bila je okupljena kad je stigao Abdalis u Sulejman planine, i onda su činili dvadeset četiri plemena, čiji je otac, kao što je već spomenuto, bio Afgan, sin Soula. Ovaj princ je imao tri sina, po imenu Tsera-Bend, Argoutch i Kerlen, i svaki od njih bio je otac osam sinova, koji su ovim plemenima dali svoja imena.
Post je objavljen 29.12.2016. u 12:51 sati.