Samo igrom u djetinjstvu razviješ ljubavni odnos prema životu i taj obrazac kasnije služi za ljudsko ponašanje u svemu.
Čovjek u obitelji i društvu, sve čini da dijete razvije um, što je ekstremno primitivno. Zato su biljka fotosintezom i životinja instinktom napredniji od čovjeka.
Tijelo osobe ljudskog bića je nešto drugo i kada je čovjek u pitanju, uvijek je u drugom planu, jer se on nameće kao vodič, navodno zna evolutivni put do smrti. Izrođena duša je već rascjep ličnosti, još ako se ne prihvati realno stanje kao uživo čisto, pravično i jasno, jedino možeš očekivati manje ili veće živčano rastrojstvo kroz razne umišljene boli.
I tako danas u suvremenosti svega krivo postavljenog, čovjek je kulturan, normalan, pametan svjestan, materijalno ovisan, karijerista, vjernik, moralista, demagog, mjesečar, logičar, samo nema vezu sa životom i bez ljubavi jedino može uživati primitivno u nekakvoj duševnoj tami osjećanjima emocija.
Ako se fluidima krvi i limfe oživljava tijelo, čovjek nije u stanju održati minimum da se to neometano prirodno ponavlja.
Može on to nego neće, njegova je uloga čim prije do smrti (uživanjem, gutanjem mrtvih materijala, oduševljenjima, stalnim stresom, grčem, nasilno, da srce nema mira, da prije oslabi organizam, a onda je smrt izvjesna od neke bolesti).
Ni sa kim ne možeš popričati o životu, jer je stvarno predstavljen kao tajna ili božja volja.
Međutim tu i tamo po netko nekome je sumnjiva uloga čovjeka sa umom i istražuje kako održati razumno stanje. A to je prirodno jednostavno, svođenjem svega na čisto po pravdi, kao što je nula u svemu slobodan centar.
Post je objavljen 26.12.2016. u 10:00 sati.