Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Galdan je bio gladan

U zajedničkim šetnjama kroz povijest Centralne Azije u 16. i 17. stoljeću daleko smo odmakli. Baš sam nedavno prelistao par zadnjih postova koje sam na tu temu objavio ove godine da vidim na čemu smo. Godina se bliži kraju ali naša studijska šetnja tek je započela. U prethodnom nastavku vidjeli smo što se zbiva južno od Velikog Zida, vidjeli smo kako su nakon domaće dinastije Ming Kinom zavladali opet strani vladari- Mandžurci sa svojom dinastijom Qing.

Još prije toga smo u ovom nastavku vidjeli kako su se Istočni Mongoli, Halhe uspjeli nakon perioda kaosa donekle konsolidirati pod vodstvom dvoje karizmatičnih i sposobnih ratnika- kraljice Mandughai i njezinog mladog supruga Dayan-kana. Obranili su se od nasrtaja mingovske Kine kao i od svoje mongolske braće sa zapada, od Ojrata.
Nepomirljivo rivalstvo između Ojrata i Halhi zapečatilo je u sudbinu neovisne mongolske države na kraju 17. stoljeća. Istočni Mongoli bili su nemoćni da se odupru krvavim osvajačkim pohodima Galdana Bošigta, moćnog ojratskog kana, a sa sjevera teritoriji Halha Mongolije načeti su bili i osvajanjima ruskih Kozaka oko Bajkalskog jezera, u takvim okolnostima prihvatili su 1691. g. podaništvo cara Kangxija- ili drugim riječima u zamjenu za vojnu pomoć protiv Galdanovih vojski halhaski kanovi pod vodstvom svog vjerskoga vođe- prvog Bogd Gegena- Zanabazara uveli su do tada neovisne mongolske zemlje u uniju sa qingovskom Kinom.
Bio je to spasonosni zagrljaj s Pekingom koji je dobro funkcionirao dok je bio živ Zanabazarov veliki prijatelj, plemeniti car Kangxi, ali nakon njega se čitava stvar izrodila u najgori košmar i nacrnji period povijesti mongolskog naroda iz kojeg će se uz maksimalne žrtve izvući tek dvjestotinjak godina kasnije- 1921. godine.

Uz sve to na umu neće nas iznenaditi propitkivanje povijesne uloge Prvog Bogda, propitkivanje koje se osobito intenziviralo krajem 20. st. nakon pada komunizma kada je i interes za nacionalnu povijest u Mongoliji doživio renesansu i traje do današnjih dana. Koja je pozicija tih propitkivača nazovimo ih tako? Ukratko ovakva: postupak Zanabazara, Prvog Bogd Gegena je bio pogrešan, umjesto stranom vladaru Kangxiju Halh Mongoli trebali su se predati Galdanu Bolšigtu koji je ipak bio Mongol iako Ojrat. Takav scenarij je trebao dovesti do stvaranja ujedinjene mongolske nacije, moćne države na velikom teritoriju od Tibeta do Mandžurije koja nikad ne bi pala u qingovsko vazalstvo i koja bi kao takva suverena država doživjela i današnje dane.

Gledano na prvu i sa čisto svjetovno-političkog gledišta moglo bi se možda i uvažiti neke argumente osporavatelja povijesne uloge Zanabazara. Svakako njihova hipoteza je jedna lijepa fantazija koju možemo uvrstiti u žanr alternativne povijesti. Velika prednost svake fantazije nad realnim okolnostima je ta što njen scenarij ovisi isključio o fantastu koji se u nju upušta.
S druge strane bodhisattve koji se ne podaju svjetovnim fantazijama niti momentalnim trzajima emocija ne mogu stvari gledati tako površno. Što to sve zapravo znači? Zašto bi jedan utjelovljeni bodhisattva namjerno uveo svoj narod u dva stoljeća patnje i nazadovanja ako je moglo biti drugačije? Da li je nešto moglo realno biti drugačije?

Da bi smo se mogli odmaknuti od pukih špekulacija i potražiti kvalitetnije odgovore na ta pitanja morati ćemo smo se upoznati intimno sa dvojicom narodnih vođa u to vrijeme tragičnog bratoubilačkog rata između Zapadnih Mongola- Ojrata i Istočnih Mongola- Halha. Da li je Zanabazar pokušao sve što je mogao u svrhu sklapanja mira s Galdanom Bošigtom, da li je Galdan Bošigt sa svoje strane bio spreman na ikakve ustupke prema Zanabazaru i Halh Mongolima ili se možda radilo o nekoj bizarnoj osobnoj vendeti koji je on vodio protiv Zanabazara? Da li su korijeni njihove zavade još u djetinjstvu kad su obojica boravila u Lhasi na školovanju u tibetanskim samostanima, u jednom drugačijem periodu kad su mongolski plemići svoju djecu radije vidjeli kao redovnike nego kao stepske ratnike... Zanabazar je tome putu duhovnosti ostao vjeran do kraja života, bio je redovnik, njegova funkcija svjetovnog vladara je bila ceremonijalna, bio je moralni autoritet prije svega- politikom i ratovima bavili su se tradicionalni plemićki vladari- kanovi koji su nadzirali svaki svoj kanat. Zapravo je Halh Mongolija u to vrijeme funkcionirala kao jedno neuobičajeno napredno društvo. Činilo se da stvari kreću na bolje, kultura se razvijala na svakom koraku, sagrađeni su mnogi samostani, osobito nakon što se Zanabazar vratio sa putovanja u Tibet i doveo sa sobom mnogo tibetanskih majstora i umjetnika.

Ali Galdanu Bošigtu se nešto dogodilo iako je dvadesetak godina mladosti proveo u studiju budizma ipak je na kraju pošao putem drevnih mongolskih navada- rata, političkih intriga i osvajanja. 1670. godine u Lhasu je stigla njegova majka s vješću da su polubraća ubila njegovog pravog brata Senggea koji je desetak godina bio vrhovni ojratski kan. Galdan Bošigt je uskoro skinuo lamsku halju i njegova karijera u duhovnom zvanju je bila svršena priča. Vratio se u domovinu, oženio bratovu udovicu i poveo pristaše protiv uzurpatora. Vladao je čvrsto i dobro među svojim Ojratima, rastjerao je uzurpatore i uveo reda među posvađano plemstvo na unutrašnjem planu, na vanjskom planu držao je kazaške muslimane pod kontrolom na zapadu, 1683.g. jedna njegova armija dosegla je na zapad sve do Taškenta, uspostavio je diplomatske i trgovinske odnose s Rusima na sjeveru, da se nije 1688. godine upustio u tragični pohod prema istoku na Halhe mogao je ostati upamćen u povijesti kao relativni pozitivac.

Znajući da Kozaci na Bajkalu pokušavaju osvojiti teritorij koji je bio pod nadzorom jednog halhaskog kanata Galdan Bošigt se urotio s njima i isplanirao simultanu invaziju. Moderni modeli pušaka koje su Galdanu poslali Rusi kao dio dogovora oko podjele halhaskog teritorija su doprinjeli munjevitom napredovanju njegove vojske u smjeru istoka. Istovremeno s nastupom Ojrata prema istoku i Kozaci su krenuli u napad na sjeveru i porazili Halhe na Bajkalskom jezeru. Nakon nekoliko teških poraza od Ojrata Halhe su se pokušali organizirati otpor u čemu ih je, (u tome trenutku samo moralnom podrškom) podupirao i car Kangxi, ali već je bilo prekasno, Halh Mongolija je pala, a Zanabazar i nekoliko njegovih kanova povukli su se na teritorij pod nadzorm Kangxija.

Da je želio jednostavno ujediniti mongolsku naciju Galdan Bošigt mogao je priznati Bogd Gegena Zanabazara za vjerskog poglavara svih mongolskih budista, s ovaj mu zasigurno ne bi puno smetao u svjetovnim poslovima. Mogao je prihvatiti i neki od brojnih poziva na dijalog koji je Zanabazar upućivao Ojratima u vremenu pred rat.

Ali Galdan Bošigt je želio sve za sebe i to bez kompromisa, svjetovne ambicije su ga izludile, možemo pretpostaviti da s obzirom na budistički edukaciju koju je primio u mladosti bio je barem djelomično svjestan toga što mu se događa i to ga je samo dodatno izluđivalo. Lik Zanabazara, toga duhovnog principa, živog bodhisattve postao je u njegovom umu osobna nemeza, na njega je projicirao sve svoje osobne frustracije i neostvarene snove. U prilog tome možemo pogledati kako se odnosio tijekom pohoda preko Istočne Mongolije. Sve što je imalo veze sa Zanabazarom je temeljito uništavao. Samostan Erdene Zuu koji je počeo graditi Zanabazarov pradjed Abataj-kan, Galdan Bošigt je dao porušiti. Možda i najveća šteta je uništenje samostana Sargidiin Hiid koji se Zanabazar dao sagraditi nakon povratka iz Tibeta i koji je bio pravo remek djelo arhitekture, gradnja toga samostana trajala je vrlo dugo i je završila samo osam godina prije rata, Sargidiin je bio mjesto kojem je Zanabazar namjenio ulogu monastičkog središta čitave Mongolije. Galdan Bošigt je uništio Sargidiin, a sve redovnike koje su njegovi vojnici uhvatili tamo je dao kastrirati i ostaviti da iskrvare. Slično su prolazili i svi samostani i hramovi koji su bili na neki način povezani sa Zanabazarovim likom i djelom.
Iz svega možemo zaključiti da se u slučaju Galdan Bošigtove kampanje protiv Halh Mongolije radilo o nečem mnogo dubljem i mračnijem od pokušaja da se objedini mongolske zemlje. Galdan Bošigt postao je očigledno opsjednut mržnjom spram Zanabazara i duhovne čistoće koju je Zanabazar predstavljao u tom krvavom svijetu.

Čini se da je Galdan Bošigt prema kraju potonuo u megalomaniju i odvojio se od stvarnosti potpuno jer nije respektirao niti Kangxija niti je reagirao na njegova upozorenja da se okani Halh Mongolije. Isto tako ignorirao je pozive s Tibeta od Petog Dalaj Lame Lobsaga Gyatsa da prekine rat.
Kad se na strani Halha konačno uključio Kangxi, ratoborni ali i produhovljeni car, najveći od svih careva koji su vladali Kinom, sreća je morala napustiti Galdana Bošigta. Ojrati su se dobro držali u početku ali nisu mogli protiv nekoliko qingovskih armija, uključujući i onu koju je vodio car Kangxi osobno. Porazom u odlučujućoj bitci 1696. Bitka kod Zuun Mod-a (Bitka kod Stotinu Stabala) (koja se odigrala na lokaciji nekoliko desetaka kilometara od današnjeg glavnog grada Mongolije) njihova prisutnost na teritoriju Halha je okončana. U bitci kod Stotinu Stabala poginula je i kraljica Anu, Galdanova žena, tj. udovica njegovog brata koju je oženio još onda kad se vratio s Tibeta, a koja je također bila vrlo sposobna ratnica.
Pomoć od Rusa više nije mogao očekivati jer 1689. godine Rusko Carstvo i Dinastija Qing sklopili su sporazum u Nerčinsku (povijesni prvi sporazum Rusije i Kine) kojim su razgraničili svoje interesne sfere.
Time je kao geopolitički igrač Galdan Bošigt de facto "potrošen". U takvoj situaciji dvije godine nakon poraza kod Zuun Moda ubio se otrovom u svome skrovištu na planini Altaj, okružen sa malobrojnim preostalim sljedbenicima (ili prema drugim izvorima jednostavno je umro od neke bolesti).

Halha Mongolija je tako bila osigurana ali ne više kao samostalna država nego kao provincija qingovske Kine. Ojrati su pak na zapadu (na teritoriju današnje kineske pokrajine Xinjiang) i nakon Galdana Bošigta i dalje ostali utjecajan faktor i prijetnja zapadnim granicama qingovske Kine. Još će puno krvi biti proliveno dok Dinastija Qing ne dokrajči posljednju slobodnu nomadsku državu- Ojratski Kanat. Te najgore epizode qingovsko-ojratskog rata su tek slijedile u 18. stoljeću. Ali to je već druga priča u koju zasada ne trebamo ulaziti.

Kad smo tako razmotrili čitavu nesretnu epizodu s ojratsko-halhaskim ratom nameće se možda pravo pitanje- a ono sada više ne glasi što je moglo biti da su se Halhe predali Ojratima nego pitanje glasi što je moglo biti da Galdan Bošigt nije tako daleko zastranio od puta duhovnosti i podao se nezajažljivoj gladi za jadnim privatnim svjetovnim strastima nego da je prihvatio Zanabazara kao duhovnog brata i kao bodhisattvinski moralni svjetionik?
Moglo se tada zaista dogoditi nešto čudesno- velika panbudistička država preko ogromnih područja Centralne Azije u koju bi vrlo vjerojatno ušao i Tibet (jer 5. Dalaj Lama je bio učitelj Zanabazarov i bliski prijatelj), a onda možda i Mandžurija (a time i čitava Kina) jer ne zaboravimo da u tim ranim danima dinastije Qing Mandžurci se još nisu stigli jako "pokineziti" već su održavali svoj izvorni kulturni identitet koji je bio puno bliži mongolskom negom onome Han Kineza. Također Mandžurci na čelu s Kangxijem su u tom periodu se ugledali na Petog Dalaj Lamu kao na duhovni autoritet Srednje Azije, nesumnjivo je tibetanska tradicija budizma bila Mandžurcima tog trenutka bliža od kineske tradicije, i tako dalje i tako bliže...
No! Budući da se ništa od toga nije dogodilo jedino što nam preostaje u nekim budućim šetnjama kroz povijest pobliže se upoznati s onime što se jest dogodilo. U svojem proučavanju specifičnih povijesnih zbivanja našao sam da je stvarnost nekako uvijek uspijeva biti spektakularnija od svih fantazija :-))
Pogledati ćemo kako je dalje tekla obnova Halh Mongolije pod nadzorom Zanabazara i pod pokroviteljstvom njegovog prijatelja cara Kangxija i što je bilo dalje nakon njih. Tim putem ćemo krenuti nekog sad još nedefiniranog (ali vjerojatno ne baš bliskog) datuma!

U međuvremenu- veselite se! ;-))




Post je objavljen 23.12.2016. u 23:55 sati.