Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/anita-martinac

Marketing

Prikaz knjige: Anita Martinac, Posljednji, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2016.


Hrvatska nacionalna tragedija u svibnju 1945., s obzirom na svoje apokaliptične razmjere, još uvijek nije našla adekvatno mjesto u nacionalnoj povijesti ni u nacionalnoj književnosti, a zahvaljujući neokomunistima u javnost nije niti mogla ući.

Sadašnja medijska šutnja i opći muk političkih struktura na otkapanje masovnih grobišta po Sloveniji, u kojima leže kosti, čak na tisuće živo zakopanih hrvatskih muškaraca, žena i djece u svibnju 1945. godine, očituje jednu vrstu skupne društvovne izopake hrvatskoga vladajućeg sloja.

Zato bi ga valjalo, još prije možebitne lustracije, suočiti s masovnim zlodjelima jugoslavenskoga komunističkog režima, koji je po podatcima slovenskih istraživača, samo na području te male zemlje, smaknuo preko 140 tisuća hrvatskih vojnika i civila koji su se povlačili prema Zapadu pred zlodjelima komunističke soldateske.

Takvo suočavanje s prošlosti teško je očekivati u zemlji, u kojoj tridesetak godina poslije smrti komunističke Jugoslavije, primjerice najuglednijim Filozofskim fakultetom u državi i danas iz duboke pozadine upravlja zadnji sekretar Saveza komunista na tom fakultetu, a njegovi studentski pristaše organiziraju t. zv. plenume na kojima u strogoj konspiraciji donose odluke i na taj način utječu na rad ne samo Filozofskoga fakulteta, nego i cijeloga Sveučilišta.

Ako šute državne ustanove zadužene za progon zločinaca, kao i one za otkrivanje njihovih zlodjela, ne šute, ne mogu i ne će šutjeti ljudi koji imaju svoju vlastitu savjest.

Takvi pojedinci onda, unatoč svim pritiscima i različitim prijetnjama, progovaraju tamo gdje mogu i na taj način raznose istinu o masovnom stradanju, kako bi oslobodili zarobljeni um cijeloga naroda, ali i okove sedamdesetogodišnjega taloga medijskih laži i manipulacija, koje ne služe ničem drugom, osim održavanju Orjune i masovnih komunističkih ubojica na pozicijama društvene moći.

U tako rijetke, hrabre i iznimne pojedince sigurno spada i mostarska književnica Anita Martinac, koja sad već nakon romana „Medaljon“ (2015.) svojim najnovijim romanom „Posljednji“ postaje svojevrsni glas rijetkih preživjelih hrvatskih ratnika, stradalnika i mučenika s križnih putova.

Osim tematske iznimnosti, čar ovomu, kao i ranijem romanu, pruža dokumentaristička građa, njezino prikupljanje i istraživanje, ali i vjerodostojno umjetničko oblikovanje te građe, koja daje cjelovitiji uvid u sustav stradalništva, položaj žrtava, ali i njihovih krvnika.

U romanu „Posljednji“ ova već prepoznatljiva pripovjedačica priču o Križnom putu gradi na sudbini Šimuna Marića i njegovih generacijskih prijatelja, koji su, unatoč maloljetnosti, unovačeni potkraj rata u sastav Hrvatskih oružanih snaga.

Još prije negoli su se mogli okušati u kakvu vatroboju krenuli su zajedno s drugom vojskom i civilima u povlačenje prema Zapadu, vjerujući kako će se predati Britancima, a onda što da Bog i sreća junačka.

Nu predaja je završila tako da su britanske snage najveći dio od pola milijuna ljudi i razoružane vojske izručili jugoslavenskim komunističkim snagama, koje su se onda svojom krvoločnošću iživljavali nad zatočenom vojskom, a civile uglavnom još u Sloveniji posmicali po mnogobrojnim masovnim grobištima.

Slovenska je zemlja počivalište i mnogobrojnih hrvatskih ratnika, koji su već nakon povratka u Sloveniju, odijeljeni od mladih vojnika i ubrzo smaknuti.

U Šimunovoj koloni, koja se od Maribora kretala prema Varaždinu bilo je oko 25 tisuća vojnika. Partizani su odmah zarobljenicima otimali nakit i druge vrijednosti, a potom s njih skidali obuću i odjeću.

Nisu im davali ništa jesti ni piti, a svaki umor i zaostajanje iz kolone kažnjavali su smrću. Dakle, ubijanjem.

Ulaskom na hrvatska područja osjeća se u narodu prema zarobljenicima prijateljsko raspoloženje, a mnoštvo ih žena na raskrižjima putova pokušava nahraniti i napojiti. Dirljivi su opisi tih susreta, gdje žene u tim hrvatskim mučenicima gledaju svoju djecu i braću, a oni pak u njihovoj dobroti vide svoje majke i sestre.

Nasuprot tom odnosu majka – dijete i sestra – brat, prolazak kroz mjesta u kojima su živjeli pravoslavni Srbi oslikan je kao suprotnost toj ljudskoj dobroti. Naime, dočekivali su ih u organiziranim dvoredima s batinama i različitima alatkama u rukama kako bi ih što više umlatili i tako ponizili ponosne hrvatske vojnike.

Kolona je iz Osijeka prošla kroz Vinkovce, a u Šidu su ih opet dočekali Srbi. Nakon što su pretučeni i isprebijani, poveli su ih prema Beogradu, što je podsjećalo na starovjekovna barbarska iživljavanja na nad poraženim neprijateljem.

Napokon je kolona stigla u logor u Pančevo gdje su ih nastavili zlostavljati sve do pojave stanovita međunarodnog povjerenstva, koje ih je popisalo.

Nu do pojave tog povjerenstva, kolona od 25 tisuća mladih ljudi spala je tek na oko 500-tinjak živih kostura, koji su nakon rada na zaposjednutim folksdojčerskim imanjima oko Bele Crkve s otpusnicama iz logora poslani svojim kućama u Hercegovinu.

Anita Marinac napisala je priču ponosnoga hrvatskog naraštaja, koji do pred sam kraj života nije smio izustiti riječ o svojim križnim putovima.

Njezin roman nije zanimljiv samo ljubiteljima dobre književne priče, znatiželjnim čitateljima teške hrvatske prošlosti, nego zbog opisa masovnih stradanja i kao svojevrsna podloga za komparativno viktimološko proučavanje balkanskoga sustava mučenja, koje od 1918., srbijanski žandari primjenjuju nad Hrvatima, a od 1945. i komunistički zločinci, što se najbolje može vidjeti u potanko razvijenim metodama zlostavljanja u komunističkim logorima poput Gologa otoka, Stare Gradiške, a potom i na hrvatskim zarobljenicima tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku 90-ih godina 20. stoljeća.

Naravno, ova se poredbena raščlamba, osim historiografskih usporedbi, može sad već poprilično dobro pratiti i na stranicama hrvatske književnosti.

Kad se to sve tako jasno može vidjeti, onda nije teško zaključiti kako ne može, niti smije biti predaje. A da do nje ipak ne bi došlo, treba trajno preventivno djelovati!

Zato je i novi roman Anite Martinac ne samo poticajan nego i blagotvoran!

Trpimir Kovač

Post je objavljen 15.10.2016. u 22:55 sati.