Pregled posta

Kolone

Svatko ima svoj osobni odnos prema tragičnom padu Vukovara 18. studenog 1991. Pa tako ratni zločinac Vojislav Šešelj Srbima čestita oslobađanje Vukovara od Ustaša. Domaća peta kolona se pak besramno priključuje braniteljskoj, dok ćirilica na Hrvatskim institucijama u Vukovaru, baš kao u vrijeme okupacije, djeluje sablazno. Uz sve to, na našu žalost, rodoslovna i ženidbena raslojavanja zahvatila su i branitelje Vukovara. U Jugoslaviji su krvna zrnca igrala značajnu ulogu, pa nije nikakvo čudo kako je rodoslovlje presudno i u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj. Pa se tako Vesna Teršelić usuđuje tražiti promjenu naziva za Domovinski rat, jer je on neprihvatljiv Srbima. I to u Republici Hrvatskoj koja je, barem formalno, nacionalna država Hrvata i u kojoj je službeni jezik Hrvatski.



U ozračju partijskog demokratskog centralizma i organizacijskog jedinstva, zahtjev jedinstvene kolone u Vukovaru nametnut je dekretom. I tako, mediji pod kontrolom bivše antifašističke Vlade besramno su nas uvjeravali kako smo imali jedinstvenu Kolonu sjećanja. Jedinstvenu kolonu prepoznale su i vladajuće stranke, a potvrdila ju je i oporba. Međutim, tog nesretnog 18. studenog 1991. smo na Hrvatskoj strani imali dvije kolone. Jedna je bila braniteljska i ona je direktno odvedena na stratišta i u logore. Druga kolona, kolona “civilnih žrtava rata” Hrvatske nacionalnosti vozana je tih dana tmo amo po Vukovaru, gdje je dio odmah smaknut u logoru Velepromet, a dio malo kasnije u nekim drugim logorima u Srbiji, a dio je jednostavno prognan, jer nije bilo organizacijskih kapaciteta za veća klanja. Pa su se tako u koloni sjećanja na tragediju Vukovara, dvadeset i toliko godina poslije, na drugoj strani okupili i četnici i “civilne žrtve rata” Srpske nacionalnosti, među kojima se našlo puno vikend četnika i kriminalnog ološa koji je svojedobno, nakon pada Vukovara, marširao uz čuvenu budnicu Srpskih heroja:
“Mila majko šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Jedna vukovarska kolona sjećanja bi, po nekim zamislima, trebala obuhvatiti sve “sudionike bitke za Vukovar” kao i sve “sudionike Domovinskog rata”. Pa je tako Hrvatski branitelj zapravo “sudionik Domovinskog rata” baš kao i četnički ubojica, a “neutralna” Vesna Teršelić predlaže izmjenu naziva Domovinski rat, jer je po Srpskoj tradiciji taj rat zapravo Otadžbinski. Dakle, gledano iz Velikosrpske perspektive, naša je Domovina dakle Otadžbina Srba u Hrvatskoj, sve u smislu podrijetla i katastarskog smisla očevine, za potrebe otimanja za vlasništvo nad Lijepom Našom kao i za potrebe izmišljenog prava na Hrvatske krajine i čitavu Hrvatsku zemlju. Hrvatska je Hrvatima samo Domovina, a Srbima je više od toga, Otadžbina. Hrvatski Stožer za obranu Vukovara, sastavljen od Hrvatskih branitelja, uzvratio je terminom pete kolone u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj što je izazivalo bijes vladajućih Partijskih struktura u Hrvatskoj, koje su se tako potvrdile kao protuhrvatske. Bilo je to prije dvije tri godine. Jednako, isti bijes tim istim Partijskim strukturama u Hrvatskoj sve to izaziva i danas, kad su nakon dva uzastopna neuspjeha na parlamentarnim izborima one prividno maknute u oporbu.

Sve to se događa u okvirima providnog političkog inženjeringa. Domaća peta kolona zna kako ona zapravo nema što tražiti u Vukovaru 18. studenog, ali svojim dolaskom u Vukovar na obljetnicu pada namjerno diže tenzije i crveni se. Jer čovjeka, ma kakav bio, uvijek i nepogrešivo hvata sram kad se kao zločinac, direktni ili petokolonaški, nađe u okruženju istine čijoj tragediji je i on pridonio, relativizirajući ili zlonamjerno iskrivljujući istinu, šireći laži, obmane i ucjene. Uza sve to, peta kolona ne samo što time potiskuje naše sjećanje na Srpsku i Srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH, na Srpske i Srbijanske zločine, peta kolona kao cilj ima i onemogućavanje nacionalnog okupljanja Hrvata i svih dobronamjernih građana, ove zemlje na temeljima vukovarske tragedije, odnosno na temeljima Domovinskog rata. Kratka je to priča o jednoj petokolonašici koja se zove Vesna Teršelić, ali i o svim ostalim petokolonašima koji su se tamo pojavljivali ili se pojavljuju.

Je li u Vukovaru uopće ikada bilo jedinstvene kolone? Odgovor je nije, a teško je i da će ikada biti. Jer jedni su branitelji Vukovara završili su u Srbijanskim logorima, a drugi su došli pod udar Hrvatske države, odnosno “Manolićeve komisije” i “Perkovićeve zaštite”. Zapovjednik obrane Vukovara grubo je bačen u zatvor Vojne policije i pretučen od strane operativaca SIS-a, uglavnom redom sve bivših UDBAša. Pravo mu budi, jer je Mile Dedaković Jastreb trebao pokrenuti braniteljski pohod na Zagreb, preuzimanje vlasti i tako spriječiti privatizacijsku pljačku pete kolone u Hrvatskoj. Ne, niste pogriješili što ste pročitali, jer je to u osnovi bila optužba pod kojom je Mile Dedaković Jastreb uhapšen nakon pada Vukovara. A gledajući sve u nekim širem kontekstu, zapravo postaje zastrašujuće kako se u Hrvatskoj nakon pada Vukovara zaista nije dogodio građanski rat? Jer i tada, baš kao i danas, Hrvatska je bila i jest temeljito reokupirana kroz pomalo nakazno, iako u tadašnjim okolnostima potrebno, pomirenjem sa zločincima koji su je svojedobno uništavali pod okriljem Jugoslavije, a koji je uništavaju i danas, ponovo ogrnuti u plašt ili pod pokroviteljstvom Vlasti.



I tako, svi Hrvati, oni dobri i oni zli, uključujući tu i osuđenike za krvni delikt, s vremenom su zgurani u jedinstvenu kolonu, u koju su pridodani i oni koji se Hrvatima nikada nisu osjećali, s time da su, zlu ne trebalo, oni postavljeni na ključne pozicije. A na te pozicije su ih, paradoksalno, postavili baš oni koji su za Hrvatsku krvarili. Posljednjih se godina pokušava tako stvoriti jedinstvena peta (jugoslavenska) kolona svih "dobrih ljudi", svih kriminalaca i svih ubojica u Hrvatskoj. I tako Hrvatska, formalno u EU, umjesto u Europu, se postupno integrira u Region (Jugoslavija minus Slovenija).

Sjeća li se još itko pokreta ”Stop progonu Hrvatskih branitelja”? Peta kolona u Hrvatskoj dozvolila je Srbiji progon Vukovarskih i drugih branitelja koji su preživjeli Srbijanske logore. Glavni Hrvatski gradovi: Zagreb, Split i Rijeka postupno su pretvoreni u Pete kolone. Iako ne tako daleko od crte bojišnice (u jesen 1991 ona je bila Na Kupi, svega 30 kilometara zračne linije od haubica i VBRa JNA dometa 40-50 kilometara), upravo ta neiskorjenjiva peta kolona u Zagrebu zaslužna je što taj grad nikada nije bombardiran. A Vukovar, iskreno, Vukovar zapravo nikada i nije oslobođen. Vukovar je razaran i kada su nakon ulaska Hrvatskih vlasti 1997. u njemu obnavljane zgrade. Bi li itko branio Vukovar da je mogao znati kako će se Partija i UDBA u suvremenoj Hrvatskoj vratiti na vlast? Zapravo, ako ćemo po istini, Partija i UDBA nikada, ama zaista baš nikada, nisu ispustile vlast iz svojih ruku. A da je to mogao znati, bi li tko išao braniti Vukovar gdje će se u nekoj budućnosti, danas bliskoj prošlosti, recimo na čelu Ministarstva branitelja usidriti petokolonaši Predrag Matić i Bojan Glavašević, da o drugima tipovima kao što su Željko Jovanović, Vesna Pusić i mnogi iz okruženja MIlanovićeve vlasti, da dalje ne nabrajam? Sve to je omogućilo Tuđmanovo naivno, zapravo lažno, pomirenje provedeno kao jezovita obmana Hrvatske nacije poslije njegove smrti, za što bi se, da to na onom svijetu može znati i vidjeti, pokojni Predsjednik okretao u grobu.



HRT je svojedobno, u emisiji Nu2 prikazala zastrašujuće svjedočanstvo Marijana Gubine o četničkom maltretiranju njegove obitelji u Dalju. Pa je tako njegova sestra gotovo godinu dana bila izložena pojedinačnim i grupnim silovanjima. A Gubina je u toj emisiji pozvao na praštanje, čime je zapravo i razotkrio zašto je pozvan u emisiju Ace Stankovića, inače također petokolonaša. Jer njegov oprost trebao je navesti sve nesretne Hrvatice da svojim Srpskim silovateljima, a silovanih je bilo na tisuće, kao što je bilo i na tisuće Srpskih silovatelja. Pa tako ti isti silovatelji danas u Vukovaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj žive slobodno i k tomu drski su i nasilni, baš kao u vrijeme okupacije dijelova Hrvatskih teritorija (1991-1995/97). Ipak, dizajner i petokolonaš Goran Radman (Aca Stanković je samo običan mali benigni izvršitelj) ovako bolesnog praštanja u Hrvata je u toj istoj emisiji omanuo, jer ... Nije mogao znati da će u toj istoj emisiji Gubina ukazati i na svoje osobne dane ropstva. A njih je bilo samo 260. Naime, naime ti “dobri Srbi”, te “civilne žrtve rata”, oni su koristili Marijana kao robovsku radnu snagu. Zašto bi “civilne žrtve rata”, kako to tepa Vesna Teršelić, Zoran Pusić i ostala svita iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, same cijepale svoja drva kada je tu rob Gubina, jedanaestogodišnji Ustaša?



Kako prepoznati tekstove pete kolone o Vukovaru? Pa, u tim se tekstovima sramotno zaobilaze neke nove okolnosti u Regiji, recimo oslobađanje Vojislava Šešelja, divljanje Srbijanskog fašizma potpomognutog u sjeni vojnih vježbi Srbije i Rusije u susjedstvu Vukovara, svakodnevno medijsko maltretiranje Srbijanskog predsjednika Nikolića i premijera Vučića, inače pripadnika četničkog pokreta, osoba koji su u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatskih teritorija na tim teritorijima vršljali i radili svoju prljavu rabotu.

“Jedni su se borili za Hrvatsku, a drugi za pobjedu nad Srbima”, piše petokolonašica Jelena Lovrić, inače bliska suradnica KOSa i SDBa u bivšoj Jugoslaviji, drukerica koja je “skidala“ glave svojih kolegama koji su se osjećali Hrvatima i koja je otvoreno, s pojavom Miloševića 1986/87 stala na njegovu stranu i bila otvoreno protiv Hrvatske. Za sve ovo, naime, postoje i vjerodostojni dokumenti. I zamislite vi sada tu pamet? Jelena je nesretna što dostojanstveni Vukovarski branitelj Tomislav Josić prepoznaje najviše državne dužnosnike kao petu kolonu. A za to vrijeme u Srbiji uvelike maršira novi pokret za Veliku Srbiju, a Šešeljevi najbliži suradnici iz agresije na Hrvatsku i BiH, predsjednik i premijer Srbije, stalno pokreću nove zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, i to na granici s Hrvatskom. No, i tako iskusnoj petokolonašici, Lovrićki, ipak se je otela nezgrapna formulacija. Jer po njenoj izjavi dade se zaključiti kako smo mi Hrvati ipak ratovali sa svim Srbima, a ne samo sa Srbijancima i Četnicima, a što je jedina prava istina. A ovo nešto malo življa srpskog, a zapravo pravoslavnog, porijekla u Hrvatskoj se ionako nikad nije osjećalo Srbima, već političkim Hrvatima. A jedina razlika njih i nas jest vjera, no to i nije razlika, jer su u Hrvatskoj sve do dolaska Jugoslavije postojali Hrvati katoličke i pravoslavne vjere, baš kao što ima Hrvata i ostalih kršćanskih i ne-kršćanskih vjera, te Hrvata nevjernika, kako se to oni izjašnjavaju. Uostalom Hrvatska Pravoslavna Crkva je, vjerovali ili ne, priznata u zajednici svjetskih Pravoslavnih Crkvi, ali jedino nije priznata od Hrvatske države, jer petokolonaši u Ministarstvu Uprave (recimo, bivši ministar Arsen Bauk), po napucima Jugo-naci-fašista, Srpske Pravoslavne Crkve, Teršelićke, Pupovca, Stanimirovića i ostalih ne žele registrirati. Na kraju, na ovom mjestu, potrebno je naglasiti jednu malo poznatu činjenicu. Naime, sve do dolaska Trojedine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Hrvatskoj nije postojala Srpska Pravoslavna Crkva, već je ona oktroirana od Kralja, nelegalno je preuzela imovinu Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj (iz koje je poslije potekla Hrvatska Pravoslavna Crkva), a sve s zločinačkim planom kako bi se stvorila Velika Srbija. Pa je samim time, i ta Crkva jedna obična zločinačka organizacija i s njom treba tako postupati.



Svojedobno, se je Pupovac pojavio i u Vukovarskoj Petoj koloni:
“Bili smo različiti u ovoj koloni”, rekao je tada.
Različiti? Da, istina. Ali u kojem to smislu različiti? Tko su žrtve, a tko agresori? Šute o tome i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome predsjednik RH, premijer RH i svi ministri u Vladi RH. Vojvoda Vojo Šešelj tako čestita četnicima, Srbima i Srbiji “Dan oslobođenja Vukovara”. A za to vrijeme, bivša ministrica, pardon ministarka Vesna Pusić i bivši predsjednik, pardon predsednik Ivo Josipović proglašavaju ga luđakom, čime perfidno odvlače pažnju od pravog problema: stotina tisuća fašističkih četnika, koji ovih dana marširaju Srbijom, četnika koji se spremaju na novi pohod na Vukovar. Pa tako, nakon što je prepoznao Ustašku zmiju u svakom Hrvatskom srcu, Ivo Josipović pronalazi Četničku zmiju samo u Vojislavu Šešelju. A pitome srpske mase koje u većini glasuju za takve, samo su zavedene. Kada se na nekom koncertu u Hrvatskoj pojavi jedna kapa koja podsjeća na Ustašku i to na glavi plaćenog provokatora, Milorad Pupovac diže na noge čitav svijet, dok istovremeno šuti, a zapravo se zadovoljno smješka kad milijun opakih četnika u Srbiji, i tko zna koliko njih u Hrvatskoj i u BiH pripremaju novi pohod na Vukovar. Pa se tako Pupovac ponekad, s vremena na vrijeme, već prema procjeni trenutne situacije, pojavljuje u Vukovarskoj petoj koloni.
“Bili smo različiti u ovoj koloni.”, njegove su riječi.
Različiti? Usitinu, bili smo ali u kojem smislu? Tko su bile žrtve, a tko je bio agresor? O tome šute i Milorad Pupovac i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome i GONGovci, Dragan Zelić, Jelena Berković i ostali. A šutjeli su o tome i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kao i svi ministri, da ih poimenično ne nabrajam, u Milanovićevoj Vladi.



Kada je svojedobno, godine 2006, relativno pametna glumica Charlize Theron producirala dokumentarac “East of Havana” o mladim kubanskim reperima i o Kubanskoj “hip hop” sceni, Američka država jednostavno ju je protjerala. Castro je komunističko zlo, pa ti Charly putuj doma u svoju rodnu Južnu Afriku, gdje možeš pjevati protiv aparthejda, kao što možeš pjevati i za njega. Charlize se poslije, klečeći na koljenima, pokajnički vratila u SAD. Godinu dana, sve iz početka, učila je sve o SAD-u, polagala ispite iz Američke povijesti i Američkog domoljublja, a čuvari Američke države poligrafski su pratili koliko je, kako je i je li uopće iskrena. Tako je to u SAD ukoliko želiš dobiti njihovo državljanstvo, i to bez obzira što je Theron slovila kao borac protiv Američke isključivosti. Pa je na kraju Charlize kapitulirala i, vjerovali ili ne, prometnula se u promotora Američkog idiotizma.

A o tim i takvima Chalizama i Charlijima, kod nas, u Hrvatskoj, priča je posve drugačija. Papiri se brzo i jednostavno srede, bez edukacije o Hrvatskoj, o Hrvatskoj povijesti, o Hrvatskoj kulturi, bez obveznog pismenog izjašnjavanja s potpisom da primatelj Hrvatskog državljanstva Hrvatsku voli i poštuje Hrvatsku, kako je to slučaj svugdje u svijetu želi li odrasla osoba drugog državljanstva uzeti državljanstvo zemlje u kojoj živi. Pa nam se je tako dogodilo da je u Hrvatsku, u kratko vrijeme, stigla sva sila agenture iz susjedstva. A ta agentura ne snima dokumentarce o Dalmatinskoj klapskoj pjesmi, već izravno kreće sa svojim programom, javnim osporavanjem svega što je Hrvatsko, grubo šamarajući Hrvatske domoljube, i tako dalje. Pa tako, uvozni, protuhrvatski pozicionirani pisci, redom svi s jedinim školovanjem po podoficirskim školama bivše JNA, dobivaju, zapravo sami sebi uručuju “prestižne međunarodne nagrade“ na natjecanjima, uglavnom po Regionu, za koje nitko osim njih nije niti čuo. Sve je to dio široke Regionalne korupcije. Iz korumpiranog i podijeljenog Sarajeva stigla je tako u Hrvatsku čitava legija “pomiritelja”. Pa tako danas oni, o našem trošku, upozoravaju svijet na izmišljenu diskriminaciju u Hrvatskoj. Iz Travnika je tako stigao bosanski, a zapravo jugoslavenski “performer”, koji traži da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. Iz Slovenije je pak stiglo svega i svačega, a među njima i kći oficira JNA, dokazanog i osuđenog Ruskog špijuna u doba Titove Jugoslaviji, s namjerom da imenuje ratne zločince na Hrvatskoj strani, iz vremena agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i BiH, ali i iz današnjih vremena. A sve takve bi Amerikanci glatko pospremili u Guantanamo. Pa se tako čovjeku nelogično nameće pitanje možemo li mi nekako napustiti EU i priključiti se SAD kao njihova 51. država?

Sjećate li se, Donald Trump, je u svom predizbornom programu najavio kako će iz SAD deportirati 2 do 3 milijuna lopova, razbojnika i svih ostalih koji ilegalno žive u SAD. A nakon objave i verifikacije rezultata izbora, najavio je to kao jedan o prvih potez nove Američke admnistracije. Donald Trump će to i provesti. Ne pledirajući ništa, bez ikakvih zadnjih misli, treba se zapitati što bi Donald Trump učinio da je kojim slučajem on dobio slične izbore u Hrvatskoj?

Srećom, kod nas u Hrvatskoj potisnuto je javno otvaranje osobnog identiteta i rodoslovnog podrijetla. U to spada i rodoslovlje supruge i uže rodbine. Srećom, jer se na toj osnovi grade podmukle političke podvale. Ali zamislite, iako je stanovništvo SAD nevjerojatna skupina svakakvih useljenika, Barack Obama je morao Američkoj javnosti prezentirati svoje političko, rodoslovno i vjersko korijenje, dokazujući svima kako SAD nosi u svom srcu. Pretpostavimo sada situaciju da je otac Baracka Obame razotkriven kao sudionik Komunističke represije? Barack bi pred Američkom državom najprije odgovarao za to što se uopće usudio kandidirati za predsjednika SAD, a s takvom mrljom u prošlosti njegove obitelji ne bi mogao ni primirisati politici.



A kod nas? Situacija je obrnuta. Sve vladajuće strukture, bez obzira otkud dolaze, gotovo svakodnevno potvrđuju svoju manju ili veću mržnju prema svemu Hrvatskom dokazujući time svoju ljubav prema Jugoslaviji. Upravo zato Hrvatskoj treba temeljita lustracija, i to ne samo pripadnika Jugoslavenske represije, već i lustracije svih onih koji su obnašali bilo kakve funkcije u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Koliko god netko mislio kako je sve ovo nategnuto i nevjerojatno, neka se samo okrene oko sebe i na odnos svih Hrvatskih vlasti nakon Tuđmanove ere prema Braniteljima. Pa je tako zapravo sve ovo istina, toliko zastrašujuća, prestrašna i neugodna istina, da se s njom može jedino živjeti na način da se je potisne i negira ona uporno negira i odbacuje. Sve je to već poznato iz psihologije.

Zavaljujući pretenzijama naših susjeda na Hrvatske zemlje i pripadnom široko generiranom protuhrvatskom raspoloženju u našem neposrednom okruženju, dijelom u Europi i dijelom u svijetu, kod nas je prisutno snažno protuhrvatsko djelovanje na bazi prikrivenog identiteta. A tom je identitetu ponekad teško prepoznati ishodište. Primjerice, Vesna Teršelić predlaže preimenovanje Domovinskog rata. Tko je zapravo ta osoba? Hrvatskoj javnosti predstavljena je kao Slovenka, no njena narodnosna, vjerska i politička mapa znatno je šarenija. Da je Teršelićka narodnosno Slovenka, odnosno da je vjerski katolkinja, nju ne bi smetao naziv Domovina, odnosno Domovinski rat, naziv uobičajen za sve katoličke zemlje i višenacionalne vjerske zajednice. Možda bismo dobili novog Stanka Vraza, koji bi afirmirao Hrvatsku kulturu i Hrvatski identitet? Srbi za svoju domovinu imaju rodoslovnu riječ Otadžbina, a Nijemci su jednako uzdizali Fatherland, napose za vrijeme njihovog nacizma, sličnog Srpskom i Srbijanskom iz svih ratova vođenih u 20. stoljeću koji su zahvatili ovaj prostor.



Pogledajmo rodoslovno korijenje Vesne Pusić i njenog brata Zorana. Vesna je bila ministrica, pardon ministarka vanjskih poslova Hrvatske pardon Regiona. Zoran je bio , a još i danas jest u takozvanoj “Documenti”. Ali njihov djed nije nitko od Šešeljevih četnika, no i tu se spominju neke davne četničke vojvode koje su to postale tako što su prvo pucali mitraljezima u kasnu jesen po Jelačić placu usred Zagreba, a kasnije u Skupštini Jugoslavije po Stjepanu Radiću i njegovim kolegama. Pa zato takva “djeca komunizma”, bez obzira što im je otac bio visoki dužnosnik, sudac u NDH, a koga je štitio osobno Poglavnik (čudo po kome se je poslije premetnuo u velikog komunistu opisat ću u drugo postu), teško prepoznaju Srpski šovinizam.

Jednako, bez obzira što oni pričali i što vi mislili, povijesna je istina, kako je Zoranov i Vesnin otac bio polužidov, a recimo i supruga Rafaela Bobana svima poznatog iz jedne pjesme, inače rođenog Koprivničanca, koji je zaslužan što Sinagoga u Koprivnici nije niti dirnuta, ali koju su bivše Jugoslavenske vlasti i nekad, i danas, čuveni Slavko Goldstein, u ime promicanja Jasenovačkog mita, jednostavno pustili da trune i propada, pa je ona tako postala najobičnija ruševina. A sad, možete li zamisliti sljedeću povijesnu istinu? Supruge ne samo nekih visokih dužnosnika NDH bile su židovke. Pa se tako ni njima niti njihovim obiteljima nije dogodilo ništa. Što bi povjesničari tipa Jakovine i Klasića na to rekli, to nećemo saznati nikada. Vesna Pusić je u braku s Jurgisom Oniunasom, američkim Litavcem, Židovskog porijekla. Sve to zapravo i ne bi trebalo biti bitno i zapravo bi za nas moralo biti velika prednost. Naravno da je Vesna Pusić nešto drugo nego što jest, pripadnica mafijaškog pokreta koja živi u državi koju stalno baca na koljena. Jednako je, vjerovali ili ne, bilo i jest u slučaju njenog bivšeg šefa, premijera Zorana Milanovića. I kod bivšeg predsjednika Ive Josipovića. U svim tim slučajevima imamo nedopustivo nejasne rodoslovne matrice, koje ukazuju na etablirane pripadnike Jugoslavenske represije, sve u Regionalnim razmjerima. U Americi svi oni zajedno i pojedinačno ne bi mogli ni blizu politike. U Hrvatskoj je situacija drugačija, pa tako paradoksalno ispada kako je ključ za ulaz u politiku i dobivanje vlasti u Hrvatskoj zapravo potomstvo. Roditelji predodređuju, a potomstvo preusmjerava djelovanje roditelja. I stoga nije ni čudno kako su svi oni zapravo antihrvatski nastrojeni. Jer postoji opasnost da netko otkrije stvarni identitet njihovih roditelja, roditelja koji su djelovali protiv Hrvatske i Hrvata, što u hipotetskoj situaciji zdravog domoljublja kakvo je recimo u SAD automatski znači ne samo silazak s vlasti, već i kazneni progon ukoliko djelujete protiv temelja države.



Hoće li se Hrvati konačno, bolje rečeno, hoće li se Hrvati ikada naučiti pameti? Na ljutu ranu, ljuta trava. Ne, to nije geslo političkih opcija. To će vam kao temeljni princip liječenja, i to onog uspješnog liječenja, preporučiti, provoditi i tako će vas ozdraviti svaka zdrava seoska travarica, ukoliko ih još uopće ima. A jednako će tako postupiti i svaki liječnik koji zna svoj posao. Ipak, za razliku od konkretnih profesija u kojima nema fuliranja, u političara i u politici je stvar potpuno drugačija. Zato naša budućnost ovisi o tome imamo li mi svoju agenturu u domaćoj petoj koloni.

Katolička crkva u Hrvata bila je premrežena Jugoslavenskom agenturom, ali je ipak našla snage vrbovati nekolicinu doušnika u Jugoslavenskoj UDBI što joj je pomoglo stvoriti i razraditi strategiju, taktiku i operativu svog djelovanja. Pa bi tako, kao što nam peta kolona uvaljuje sumnjive likove s Hrvatskim imenima, ali ne i Hrvatskim opredjeljenjem, i mi morali slijediti neka pravila za klasične uhode. Izmisli se novo rodoslovlje i podrijetlo, doda strano ime i strano prezime, javno se izgradi protuhrvatski svjetonazor i već razni kombinatori prilaze našem igraču, nude mu povjerljive informacije i unosne sinekure. Hrvat koji se odluči na takvu “žrtvu” uživat će dobar položaj, izvrsna primanja i kvalitetno društveno pozicioniranje.

Što se čeka?






Post je objavljen 17.12.2016. u 19:52 sati.