rijetko, zaista rijetko usporim...jurcam kroz godine kao ptica trkačica, obavim tisuću stvari odjednom, ne znam stati...
Pa onda ponekad, ipak život i organizam kažu dosta. Obično je to nešto vezano uz moje sinuse, kroničnu upalu koju vučem sa sobom od kad znam za sebe, a svakih par godina se manifestira na drugačiji način. Prije su to bile upale grla, pa začepljen nos i visoke temperature, pa jedno vrijeme upale uha, a unatrag zadnjih 5-6 godina se to slijeva u bronhije i završi sa vrlo zabavnim gušenjem.
Već pet dana ne daju mi mira, sve je začepljeno, pa curi, pa davi, pa gnjavi. Ok, jasno mi je, poruka je ta da ne mogu ipak očekivati da jurcam neprekidno i da sve bude ok. Vrhunac je sezone, posao je živa ludnica, znam otići raditi u pola 7 umjesto u 8. Sa strane ima posla, još jedan zvučni klijent će se pribrojiti portfoliu ove godine. Ok, posao je sitnica, ali ipak...biti će toga još.
Nešto od planova se izjalovilo...novu godinu ipak ne znam gdje čekamo, a trebali smo biti oko Zadra...
nova veza se dosta brzo ustabilila...imam osjećaj da smo daleko dulje zajedno jer smo puno skupa...
i jedino što trenutno nedostaje je to moje jurcanje koje je moralo prestati...a u krvi mi je...
ja moram obaviti sve što si zacrtam, očekujem od same sebe da to pratim, a ponekad su zahtjevi više nego nerealni...
nemam pet ruku i 48 sati u danu, ne stignem projuriti grad, pokupovati sve što treba, pospremiti sve, otići planinariti, napraviti komad nakita, dva fuš posla i odmoriti u jednom vikendu...fizički je to neizvedivo...
pa ipak se pitam, kako to da to tako često tražim od same sebe?
Post je objavljen 05.12.2016. u 06:56 sati.