Marketing
Sugar, how you get so high?
Ovaj dan je divan za sanjarenje, a još divniji za bloganje. Surađujem s puno blogerica na svom poslu, najdivnijem od svih poslova, i moram priznati da se čak i one koje pišu blog tek nekoliko mjeseci drže kao da su otkrile hladnu fuziju. I onda sam se sjetila da ja blogam još otkad su one trpale pijesak u usta.
Znate kako je to kad pređete tridesetu i shvatiti da ste jako stari i bolesni? Eh pa danas ću pisati o jednoj od svojih najdražih tema - bolestima.
Ja sam jedan od poznatijih hipohondara u široj okolici, ali usprkos tom nisam ni jednom otišla kod specijalista da stvarno nisam bila bolesna. Možda sam malo pretjerala s dijagnozama pa sam umjesto leukemije imala disfunkcionalnu štitnjaču, a umjesto tumora na mozgu poremećaj pažnje, ali poanta je u tome da ja ne trošim bez veze novac poreznih obveznika.
Silan stres u protekle tri godine, počevši od posla na kojem je bio pakao pa do mojih čudnih i zamršenih odnosa s ljudima, odrazio se i na zdravlju.
Prvo sam mislila da je normalno da sam uz tempo koji sam si nametnula mrtva umorna. Onda sam primijetila da iako vježbam više nego ikada i uživam u delikatesama kao što je kuhani kelj za ručak, postajem sve deblja i deblja.
Jako je frustrirajuće i demotivirajuće kad toliko umorna i prilično slaba odrađujem zahtjevne treninge i vidim jako slabe rezultate. Još je više demotivirajuće kad na forumu čitaš da je dovoljno samo izbaciti bureke, pizze i čokoladu svaki dan i samo se malo kretati. A što kad treniraš svaki dan po sat vremena i jedeš zdravije od bilo koga poznaješ, što još možeš korigirati? Jest da sam ja povremeno pojela nešto slatko, ali s vremenom je to bilo sve rjeđe jer sam se nakon toga osjećala loše. Ne zbog grižnje savjesti nego fizički.
I onda sam našla dobru endokrinologicu koja me poslala na detaljne pretrage. Prvi put u životu sam ležala u bolnici prikopčana na infuziju i moram priznati da sam se skoro rasplakala kad sam vidjela što me čeka. Uvijek sam se nekako bojala infuzije, ali sad mirne duše mogu reći da uopće nije strašno.
Konačna dijagnoza je jaka inzulinska rezistencija. Inzulinska rezistencija je smanjena sposobnost stanica da reagiraju na inzulin pa gušterača luči sve više i više inzulina. I onda jednostavno prestane i osoba oboli od dijabetesa. Izgleda da sam došla na vrijeme. Doktorica me poslala u dijabetičku ambulantu da mi objasne kako će se moj život sad okrenuti naglavačke. Nema više slatkoga. Nimalo. Nema više biti alkohola. Neki dan sam bila na domjenku i konobar mi je nakon četvrte mineralne počeo namigivati. Valjda je mislio da sam liječeni alkoholičar.
U početku mi je bio šok kad sam shvatila da moram jesti po točno određenom rasporedu i više ne mogu jesti kad sam gladna. A od terapije sam stalno gladna. I stalno mi pada šećer koji je i inicijalno bio prenizak. Trenirati moram i već nekoliko puta sam se morala primiti za zid jer bi mi se zavrtjelo.
Sad se polako već navikavam i na terapiju i na novi životni stil. I doslovno se topim. Nakon što sam već odustala od pomisli da ću se ikad više vratiti na staro i nakon što sam se konačno prihvatila takvu kakva jesam.
Post je objavljen 03.12.2016. u 17:00 sati.