Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apatrida

Marketing

Za Jelena koji se brine

I sad sam učila.

Mladi Obrad prošao je Domovinski rat.

Kroz njegovu priču više sam razumjela oca.

Razmišljam o nijansama. O trenucima, kao trenutnom blijesku, zabilježena fotografija u stanicama mozga.
Moj otac, već ostario, pognut, prelazi cestu ispred kuće odlazi kupiti mlijeko kruh, Slobodnu i još ponešto za doručak meni. Sebi bi skuhao kavu. Popio bi je uz cigaretu i čekao da se ja probudim.

Slika mi je uvijek izazivala bol u srcu.

Jednom prigodom vidjela sam ga kako se spušta Mažuranićevom. Teško je hodao. Imala sam potrebu nekako parkirati na trotoaru. Zaustaviti se i pozvati ga. Odvesti ga tamo gdje je krenuo.
Sekunde su odlučivale, a onda sam prošla pokraj njega. Nisam se zaustavila. Pravdala sam se da je bilo nezgodno, uostalom posve nepropisno stati, ali u duši sam znala da sam ga izbjegla. Peklo me kao izdaja. Nekad sam prema njemu postupala kao da mi nije otac. Neki tuđinac u kući moje majke, a nisam bila u pravu. Bio mi je dobar otac, bez obzira iz kojih se razloga oženio mojom majkom i i pokušao zavladati kućom koja mu to na kraju nije dozvolila.
Ali, ja mu jesam bila kći. Štitio me i pokušavao mi ugoditi.
Možda sam bila jedino biće koje je iskreno volio. Krv njegove krvi. Istina, štitio je svoju ženu, ali ja nikako ne mogu izbiti iz glave način na koji je ušao u ovu kuću.

Dodijeljen iza rata, kako se to već radilo, jer je sve te borce negdje trebalo smjestiti, a moja je majka ostala sama. Ogromna kuća koja je mogla podnijeti i veću obitelj sa puno djece. Moj je otac zauzimao veliki položaj u tadašnjoj komunističkoj partiji.
Moralo je biti neke namjere kad su ga smjestili samog. Njena dva brata pobjegla su 1945 u Ameriku. Jedan profesor međunarodnog prava, drugi liječnik.
Ne znam kakve su dužnosti i što su radili u NDH-a. Možda baš ništa, ali zemljica Jugoslavija je bila oprezna.

Tako je to. Koliko god bio moj otac u ovoj je kući bio stranac. Svi smo to znali; moja izgubljena majka, on, ja i Kuća.

Možda, ali uistinu postojala je samo mala mogućnost da sam sad pomagala Obradu i vraćala dug vlastitom ocu. Može se činiti nategnuto, ali naše misli i djela pokreću često nerazumljivi razlozi.
Kao da se nešto gura iz mase nečeg nedefiniranog kao vrutak vulkana... pučkanje iz čega izleti misao, djelo koje je nespojivo s onim što jesmo, ili bar mislimo da jesmo.

Sve više okrenuta kući zbog stanja, a i godina gledam češće TV. Filmove koji su sve manje bajkoviti na starinski način i sve više ispunjeni čudovišnim licima. Prikazama koji izlaze iz glave redatelja, scenarista, pisaca.

Što je to? Tko su ta čudovišna lica? Unutrašnjost čovjeka/čice koja prekrivena kožom, ugodnim licem i zgodnim tijelima potpomognuta oblaćenjem, šminkom, mirisima vreba unutar nas na nas same, ali i druge?

Jesu li umjetnici vizionari i proroci?

Je li ovom biću čovjeku i družici mu dan ugodan izgled ne bi li vanjsko prevladalo jad, bijedu i zločestoće unutrašnjosti.
Počevši od nas samih.

Post je objavljen 01.12.2016. u 13:54 sati.