Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mojakurukshetra

Marketing

In memoriam Arnica 27.3.2004.-27.11.2016.

Dragi moji, bolesna sam od tuge. U nedljelju, 27. 11. oko pola 10 navečer napustila nas je naša Arna. Arna je bila bijela četveronožna ljubav koju sam voljela više od svega što se može voljeti na ovom svijetu. Izabrala sam je iz legla malih bijelih retriverskih kuglica u 5. mjesecu 2004. godine. Bila je prekrasna. Prekrasna karakterom, svojeglava, dominantna, zvali su je na livadi Xena ratnica, a istovremeno je bila mazna i išla je svima. Društvenijeg psa teško se moglo naći. Toliko je voljela ljude, s takvom radošću im je prilazila. Jela je sve što je stigla, zemlju, kamenje, škarnicle, kruh.... i sve je to radila do nedjelje, kada je napokon odlučila da ode.



To jutro nije joj bilo dobro, no kako je već 6 godina bolovala od refluksa koji su pratila stalna povraćanja, a usput su odlazile nogice i s vremenom je postala užasno mršava na što smo mi već bili navikli, tješili smo se da je tako i taj dan- samo još jedan od loših dana. Još sam ja bezbrižno prokementirala ujutro da nemam neki osjećaj da će otići, nego da je vjerojatno samo još jedan loš dan. Mama je rekla da ni ona nema, no ipak joj je nešto očito to iznutra najavilo da je izjavila to. Kako se mi ljudi volimo zavaravati kako bismo si mehanizam protiv bola osigurali. Ali Arna bi znala čitav dan biti jadna i ležati, no digla bi se popodne, odjednom bi živnula, mahnula repekom i bilo je vrijeme za van. Nadale smo se zaista da će tako biti i ovog puta.

Međutim, ovog puta čitav dan nije ustala i okice su joj bile okrenute prema gore. Čitav dan nije jela, osim u jednom trenutku kad joj je mama dala 4 nagradice iz ruke, to je prihvatila. Kasnije opet nije ni to privatila.
Popodne oko 6 morala sam obaviti neke stvari i kada sam u 7 došla u dnevnu sobu, osjetila sam da je mišić bolesni obavio ono što radi vani doma. Došla sam do nje i pokušala ju što nježnije staviti na njen krevetić i tako sam ju skupa s krevetićem pomakla do ormara ispod televizora. Malo sam ju oprala jer je bila sva mokra. Ubrzo je došla i mama doma, ona je morala otići van zbog nekih obaveza pa mi je laknulo kad se vratila. I dalje sam mislila da joj je samo jaaaaaako jako težak dan.

Bila sam malo s njom, a onda sam trebala ići raditi za posao, otišla sam u sobu i obavila par telefonskih poslova vezanih za posao, no bila sam užasno nervozna. Arna čitav dan nije bila vani i nije pokazivala nikakvu želju. Nije čitav dan ni jela ni pila. Rekla sam to i kolegicama jer me brinulo. Malo prije 21 h mama mi je došla u sobu s tužnim licem da sam pomislila na najgore, prekinula sam naglo razgovor i odjurila u sobu u strahu.



Mama se već smještala kraj nje i rekla mi:"T, ona odlazi." Sjela sam pokraj nje i primila joj bijelu capu, dok se ona okretala glavicom s očima okrenutim prema gore kao da daje znak da primjećuje da smo tu. U takvoj slabosti i nemoći vrtila je glavicu par puta sad prema mami, sad prema meni, kao da nas pozdravlja. I kako sam joj primila capu, u svojoj jezi, tugi i nemoći, krenula sam mantrati mahamantru, a stalno mi se u glavi vrtila rečenica kako svi prolazimo kroz starost, bolest i smrt i da je bitno zato da mantramo, da se izbavimo iz svijeta patnje, a nisam ni znala što bi drugo govorila, a da se ne raspadnem pred njom. Preglasno sam mantrala, mama se stišavala, valjda sam glasnoćom htjela nadglasati užas koji se već rađao unutar mene. Malo sam joj govorila da ju volim, onako usred riječi iz mantre, pa mantru, pa opet da ju volim, a ona se onako slaba s teškim disanjem i kašljucanjem odjednom prestala kretati u našim smjerovima i ostala polegnuta na maminoj ruci. Osluškivala sam joj srce. Još je ubrzano kucalo, tijelo se nadimalo od svega što se u njoj događalo.

Mama se ustala da ode po papirnati ručnik jer tijelo više nije moglo kontrolirati izlučevina, a ja sam stalno htjela da upali mantru i na laptopu, no ona je rekla u svom jadu da ne zna, a ja se nisam htjela ustati da ne izgubim ono malo vremena s Arnom koje je ostalo. Nisam njenu capu htjela ispustiti iz ruke. Bi ju ja čitavu zagrlila, ali bila je tako slaba i umorna da nisam mogla zbog svojih sebičnih emocija otežavati joj svojim tijelom nad njenim, pa sam radije samo capu držala i dragala ju po vratu i sa strane po tim rebrima koja su se vidjela od mršavosti.

Dok se mama vraćala s papirom, Arna se odjednom naglo zgrčila, kao epileptični napad da ima, pa protegla, kao kad se znala protezati nakon spavanja, samo ovo je bilo naglo, jako, neočekivano, loše, krivo, značilo je nešto grozno. Povikala sam tako shvativši da je to to, da se dešava finalni stadij. I onda smo obje samo pjevale joj mantru, dragale ju, voljele ju, sve dok nije došlo do usporavanja daha. Tijelo se grčilo, a mi smo joj samo u suzama mantrale, samo smo ju voljele, samo smo htjele da čitav jebeni svemir stane i da se to ne dogodi i govorile joj "Volim te, volim te Arnica", sve do posljednjeg izdisaja. I onda se pogled ukočio.

I ja sama sada zaplakala laptop. I zaplakala sam svaki jebeni dio stana u koji je ona kročila. I svaki put kad mislim da sam isplakala dušu, toga ima još. I ne prestaje. I ne mogu ništa. Ni spavati bez da popim nešto za spavanje, niti se osjećam dobro. Zlo mi je u tolikoj mjeri jutros bilo da nisam mogla otići na posao od mučnine. A jučer sam plakala po busevima, po cesti kada bi vidjela što me podsjećalo na nju, a sve me podsjeća na nju jer smo se svuda šetale. Još u subotu smo se šetale.
Još u subotu je sve bilo dobro.

Proći će. Sve prolazi pa i bol. S vremenom. Ali trenutno ne znam kako.



Post je objavljen 30.11.2016. u 08:34 sati.