Zapravo Ramona se nikada nije snalazila u prostoru. Ako bi je netko zaustavio i pitao gdje se što nalazi, prvo bi hitro u glavi "pisala" da bi vidjela gde je desno. Nekako bi pokušala pronaći orjentire. Iako bi se kasnije uspostavilo da ta građevina baš i nije sa te strane, stanica je sa neke druge, a upućeni čovjek vjerojatno pokušava da se prisjeti jel' sve dobro zapamtio. No, Ramona bi samo slijegnula ramenima.
Tako da joj šankerovo - Idete do kraja šanka pa lijevo - nije mnogo značilo. Prokleti toaleti, nikad ih naći tamo gdje bi trebali biti. Kada ga je pronašla i to na lijevoj strani od šanka, baš kako je konobar i rekao, pustila je vodu da joj se sliva niz prste i dlanove. U kafiću je bilo previše zagušljivo. Čak i njoj. Vratila se polako nazad, nekako uspijevajući pronaći njihov stol bez mnogo prepreka. Spustila se kraj njega. Voljela je slušati kako priča. Pažljivim slušanjem se može čuti mnogo toga. Samo što njene misli su bez orijentira kao i njena sposobnost snalaženja u prostoru. One lutaju svojim putem i onda nakon recimo sedam dana, iste te misli pokušavaju da dobiju svoju formu na papiru. Da zabilježe dodir uz bedro, impuls koji proizvode, da zabilježe potrebu za vodom, okus jake ness kave. Mnogo joj je teže odrijediti koja je lijeva strana ulice nego osjetiti opet iznova pet, šest sati iza blijedo ružičaste zavjese dok se vani čuje onaj umirujući zvuk prometa.
Zapamtila je i šankerovo - Dođite nam opet. No to nije mogla obećati. Jer tko zna bi li ikada našla to mjesto dva puta.
Post je objavljen 28.11.2016. u 00:50 sati.