Pregled posta

Oko za oko i zub za zub

UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNEi prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba. Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."



Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovarao je takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog 'lex talionis'. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi (dovelo je i dovodi, moja opaska) do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine 'oko za oko, zub za zub' (mogući scenarij, moja opaska). Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom (nije progovorio, no govorili su drugi, svjedoci, moja opaska), tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih 'javnih i kulturnih radnika' (danas okupljeni oko tzv. "Kulturnjaka", moja opaska), stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima ili HRT-u, našlo bi se na krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da 'lex talionis', ili zakon 'oko za oko, zub za zub', dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut — i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića (trenutno, dolaskom Andreja Plenković, pod "pokroviteljstvom" Vladimira Šeksa za koga postoje indicije i dokumenti o suradništvu s Jugoslavenskom UDBOM, nakon uklanjanja Tomislava Karamarska zbog inzistiranja na "lex talionis", stvar je odgođena; moja opaska).

Unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991.g., hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo, dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih Perkovića. Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države 1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne UDBE protiv republičke UDBE u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili 'najzaslužniji' za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima UDBE, na samom početku rata 1991.g., nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja. U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv 'separatističke i ustaške države' (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.



Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh

Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti. Komunizam je 'teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva'. Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. 'Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase'. Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.

Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. UDBA, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnom spisku UDBE, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka. Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču.

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune from Zeljko Peratovic on Vimeo.

Nisam ja kriv, on je kriv!

Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. 'lex perković', koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko – mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge …

Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego 'hvaljen Isus i Marija' i križ do pupka. Od svih 'velikih' Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:

'Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika , akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković.. Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati s velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini'.

U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno s još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne 'nevladine' američke institucije 'Freedom House', u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru. Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za 'očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije'.

Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.

Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani član jugoslavenskog SSIP-a. ('Savezna Služba Inostranih Poslova'). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. 'neprijateljskom emigracijom u SID-u. ('Služba za Informacije i Dokumentaciju'). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za 'neprijateljsku emigraciju', Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o 'građanskom ratu' u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj 'vladaju ekstremni nacionalisti', službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića. Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu 'neoustaška i ekstremno desna zemlja'. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: 'Ma ne, gospodo!' Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi 'deca komunizma'!'

Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: 'Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji'? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše 'pasošare' koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!

Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih Perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: 'Pa nisam ja kriv, on je kriv! Pa i drugi to rade!' Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane — što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje – više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. 'ustaška emigracija', koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu 'hrvatsku dijasporu'. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki 'Heckler und Koch', postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.

Dr. Tomislav Sunić,
20. srpanja 2013






Post je objavljen 26.11.2016. u 12:03 sati.