Kako sam u zadnje vrijeme stalno na relaciji kuća-autobus-kuća susjedi su već unezvijereni ne znajući što se to dešava. Nisam baš od volje objašnjavati da sam bolnici što na pretragama, što na intervencijama, što na konzultacijama oko svih tih zavrzlama uokolo vurice. Naravno da sa susjedima treba biti fin i pristojan, a imam stvarno neke zlatne ljude, a imam i one kako su nekad zvali dubl-zlato. To će reći samo na izgled zlato. E ovi drugi su posebno zanimljivi. Čim vas vide osmjeh od uha do uha i napad tipa; pa gdje si, pa kaj se ništa ne javljaš, a vidim te da stalno španciraš i posebno pohvala mom krasnom izgledu. To obavezno ovako: „Joj kak dobro zgledaš, ti baš paše tam v Irski“. Je, je, paše mi. Vraga mi ne paše kad me tam i paze i maze, uvijek odgovorim. Onda se odmah nadoveže s pitanjem, a drukčije kak si kaj? Da skratim bilo kakve priče odgovaram da sam odlično. No to je fatalna pogreška jer sve se okrene i ja postanem žrtva duge ispovjedi o boleštinama koje nju (češće susjedu nego susjeda) napadaju i tište, i doktor neda ovo, pa neda ono, a ona silno pati i više ne zna kak bu bilo sutra. I kada je njenoj anamnezi kraj još mi onak žalosno ponovi kako je meni blago da sam tak dobro. Nikako da naučim neke štoseve pa da izbjegnem sva ta plakanja na mom ramenu.
Možda da spomenem kak imam nekaj zarazno, tko zna da li bi me zaobilazili?
25.11.2016.
Post je objavljen 25.11.2016. u 21:35 sati.