Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

nakon 40.000 godina zajedničkog života

KRAJ U PODRUMU

Aitzibrg Fleiferola otvori podrumska vrata i prvo propusti psa koji je požurio niz stepenište. Pritisnuo je prekidač svjetla iza dovratka, ušao i zatvorio vrata sa sobom. Prihvativši se desnom rukom za rukohvat koji je vodio nadolje izbaci nogu i spusti je na prvu stepenicu.

U tom trenutku blago savijena noga na koju se oslanjao popusti, a ispružena na koju je kanio prebaciti težinu kao da nestane. Poletio je tijelom prema naprijed, a ruka kojom se pridržavao opusti se bez otpora. Oko njega se sve zakovitlalo, stepenice, pokrajnji zidovi, strop, vrata kroz koja je ušao i dubina podruma u koju se kotrljao. Pri dnu, na odmorištu gdje se stepenište prelamalo pod pravim uglom, udari u zid tako da mu je lice bilo razvučeno po podu, a noge bile iznad njega, te se samo odbije ustranu, preleti posljednjih šest stepenica preokrenuvši se u zraku i dočeka na dočeka na koljena i šake. Međutim, zglobovi šaka samo kvrcnuše, popustiše, te on punom snagom udari licem u pod i izgubi svijest. Kasnije se prisjetio da je posljednje čega se sjećao da je vidio bio pas koji je iznenađeno gledao kako leti kroz zrak u istom stavu kao kad je očekivao da će mu baciti lopticu.

Probudila ga je bol, usta, nosnice i oči bili su mu puni krvi i sve ga je boljelo. Iskašljavajući krv pokušavao je shvatiti tko je, gdje je i što ga je snašlo. Pokuša se podići na ruke, ali ga prodorna bol odmah osujeti u tom naumu. Uvelike sužene svijesti uzdigne se na laktove. Šake su visjele na kraju ruku kao privjesci, kao da je koža jedino što ih pridržava. Shvati da su zglobovi šaka na obje ruke prelomljeni.

Usprkos obeznanjivajućem razdiranju pokušao je privući nogu da ustane. Bezuspješno. Noga je od kuka nadolje potpuno otkazala poslušnost. Sve u svemu, bio je zalijepljen za pod kao buba u zbirci kukaca probodena pribadačom. Ipak, jaučući i uz silnu muku uspije se okrenuti na stranu tako da je ležao na zdravoj nozi.

Pas je stajao iznad njega s ustima razvučenim od uha do uha, mlatarao repom i razdragano ga gledao. Nova igra! Njegov gazda je uvijek nalazio nove načine da ga zabavi! Stari čovjek se ponovo obeznani.

Kad je ponovo otvorio oči prvo što je vidio bio je pogled psa koji je ležao okrenut prema njemu s glavom priljubljenom na pod i netremice ga promatrao.

Aitzibrg je bio sposoban samo za jednostavne misli koje su se nekako probijale kroz pulsiranje boli. Sin, snaha i unuci bili su to poslijepodne u oproštajnoj posjeti prije odlaska. Bit će na putu tri sedmice. Eventualno će kroz to vrijeme u poštanski sandučić stići razglednica s rečenicom da se dobro provode na ljetovanju i šalju mu mnogo pozdrava. Svi prijatelji su mu pomrli, nema nikoga tko bi ga došao posjetiti ili potražio prije njih. Bio je ponosan da sam može držati svoj dom u redu i da mu ne treba pomoć plaćene spremačice. Na susjede nije mogao računati. Od najbližih kuća na sve četiri strane štitila ga je velika okućnica s bujnim raslinjem, drvećem i grmljem koji su osiguravali potpunu privatnost.

On sam nije mogao nikoga pozvati. Da je zazivao najsnažnije što može, s dna podruma nitko ga ne bi čuo. Telefon je bio u predsoblju u prizemlju, nedohvatan. Čak da se nadljudskim snagama uspije samo laktovima uspeti uz stepenište vukući beskorisno tijelo za sobom, sa slomljenim šakama ne bi mogao otvoriti kvaku u obliku kugle.

Aitzibrg se prevalio na leđa, jedna noga mu se bila uvila kao mokri veš na cijeđenju. Zurio je u strop. Dakle, to je to, ovdje će se to, ovako, dogoditi. Kad se Varela vrati s obitelji i dođu ga obići, ovdje će ga pronaći. Tri sedmice su bile daleko previše da bi ih mogao živ dočekati. Poželio je samo da sve prođe što brže, da što kraće traje, da se oslobodi boli čim prije.

Koliko se čovjek može ovako mučiti? Nije znao točno, ali bio je uvjeren da ne može dugo. Kad moždina iz prelomljenih kostiju uđe u krvotok, ako već nije krenula, to je kao otrov.

Pas je zabrinuto zacvilio. Aitzibrg je već predugo nepomično ležao i jaukao ne obraćajući pažnju na njega da ne bi osjetio da nešto nije u redu.

Aitzibrga preplavi očajanje da će i Mandi ni kriv ni dužan skončati u tom podrumu kao kolateralna žrtva Aitzibrgove nesreće. Sebe je već otpisao, ali se s psećom sudbinom nije mogao pomiriti.

Razmišljao je: što psu treba da proživi tri sedmice? Najvažnija je voda. Ozari se sjetivši se da je u uglu podruma kabina zahoda bez vratiju, da pas može u svakom trenutku piti vodu iz školjke koju će vodokotlić neprestano nadopunjavati svježom. Žeđ ga ne mora brinuti.

Glad? Može li pas preživjeti tri sedmice bez hrane? Možda će nakon tri sedmice biti kost i koža, ali živ…? Uostalom, pas je i mesožder, u nekom trenutku bi nagon za samoodržanjem morao probiti sve barijere… I vukovi i lisice i čagljevi hoće jesti strvine, a svi su oni u rodu psa.

Unuci obožavaju Mandija, i on voli njih, i sigurno će se brzo oporaviti, a unuci će se nakon toga dobro brinuti o njemu.

To da će Mandi preživjeti i da će mu nakon svega biti dobro bila je jedina pomisao koja je tješila Aitzibrga u posljednjim trenucima.








Post je objavljen 25.11.2016. u 20:34 sati.