Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miskoi

Marketing

Entuzijasti


Entuzijasti

Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava.
- Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti - rekao sam.
- Nitko nije - reče organizator utrke. - Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje.
- Entuzijasta - promrmljao sam.
- Točno! - potvrdo organizator. - Pravih entuzijasta. I još dolaze ...
Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta.
Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne...


... polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi ...
Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. "Ona", pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti.
- Gledaš u kišu? - upita me, kad sam se javio.
- Gledam.
- Neraspoložen si?
- Jesam.
- Hoćeš li da dođem?
- Neću.
- Oh! - Kratka stanka. - Ovo je bilo surovo.
- Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči.
- Sve je u redu - reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. - Nedostaje ti kretanje, znam.
- Znam da znaš.
- Misliš li, da će se sutra održati trka?
- Hoće!
- Usprkos kiši?
- Usprkos prokletoj kišurini - zarežao sam. - Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja.
- Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu - reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju.
- Ne brini zbog toga - odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral.
- Brinem zbog tebe - reče ona. - Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao.
- Neću tako biti!
- Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti?
- Ne mislim, znam to.
Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti.
- Neću ti više smetati - reče kad se prestala smijati. - Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film.
Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože.
A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše "Ona", očekivao sam njen poziv.
- Ideš? - upitala je bez uvoda, bez pozdrava.
- Idem.
- Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste - kroz smijeh reče i prekine vezu.

- Idemo na startnu crtu! - poviče organizator i prekine moje prisjećanje. - Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati - rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas.
- Koliko nas je? - poviče netko među nama.
- Sedamdeset i tri! - odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: - Još deset sekundi!
I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine.
"Entuzijasti", pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Post je objavljen 24.11.2016. u 07:55 sati.