Neka su jutra kao siva tkanina, providna i isprana. Kad mi pokucaju na prozor i probude me tako prošivena svojom bezličnošću, udahnem duboko i pomislim na predaju. Možda bi najpametnije bilo izvjesiti bijelu zastavu i pričekati da se bitka okonča bez mog sudjelovanja.
A onda opet odnekud zazviždi neukrotivi vjetar i podsjeti me na slobodu. I tad osjetim tako neopisivu i ustrajnu želju za bijegom, a ona me podsjeća da negdje ipak postoje boje.
Tog trena počinje moja potraga za bojama. Negdje sam izgubila paletu i kist. Zaboravila sam da oblaci mogu imati boju, da se sunce, nebo, zemlja, more i ptice mogu zrcaliti i u mojim očima, u bezbrojnim nijansama.
Bezbojnost mi najteže pada. Od nje se osjećam malaksalo i bezvoljno. Od svega je najgora ravnodušnost.
Pomislim na šarene posudice s bojama. Gdje su?
Onda otvaram ormare, pretvaram se u tragača. Pretražujem sve police, zakutke, torbe i kutijice. Sva postojeća mjesta za koja znam da su dosad sadržavala čarobnu prašinu boja. I gdjekoju riječ. I onaj stih…
Ponovno mi se javi potreba za dubinom. Nju ne mogu ignorirati. Podsjeća me na ljude koje volim. Na one koji znaju gdje postoje mjesta na kojima se duga ne smatra varkom i obmanom. Znaju se diviti bojama. I misliti bez okvira.
U potrazi za bojama uvijek mi se sjeta zaplete među prste. Izaziva me na bijeg. Pronađem li sliku koja obiluje bojama, skinut ću joj okvir. Za svaki slučaj. Nekako je ljepše promatrati pejzaž oslobođen granica. I pogled je širi, a nada veća. Svijet će opet imati boje.
Post je objavljen 19.11.2016. u 12:27 sati.