Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

Marketing

25 godina od...

Znala sam to. Negdje oduvijek u sebi. Živjela sam s tim...godinama, desetljećima. Znala sam to. Osjećala. Vidjela. U nekim lucidnim proročanskim trenutcima sika i osjećaja koji su samo promicali ispred mojih očiju, koje sam osjećala drhtureći u sebi, kao da se događaju toga trena, meni. Godinama prije, nesvjesna što znače.
Bio je prekrasan jesenski dan, dan usred jeseni kada sunce još toplo sjaji, a zlatno-crveno-smeđi sag od lišća prostire se pod mojim nogama u gradskom parku. Znala sam to. Taj sag od lišća bio je već scena mojim životnim prelomnim predstavama, ali ovo je bio vrhunac. Kraj. Zadnja scena.
Jedino nisam znala da će umjesto ptica padati granate.
i da me neće biti strah. Da neću znati što je strah, u tome trenu.
Da neću biti "ondje", da ću biti negdje "izvan vremena i prostora".
Sama, odijeljena od svih i svega.
Znala sam da ću hoditi sama.
Ni žive duše, ni čovjeka, ni psa, ni mačke, ni ptice.
Samo grobna tišina, nakon uzbune, povremeno prekidana detonacijama. Blizu.
Nikada nikome nisam govorila o tome, o tom danu koji živim već godinama.
Samo sam iznova proživljavala taj dan, a kada je došao, nimalo iznenađena, bila sam spremna za njega, proživljenog.
Znala sam da je to taj dan.
Prepoznala sam ga. U ne-pjevu ptica i gromoglasnom crescendu granata. U šutnji. Nedjelovanju. Psovci. Okretanju leđa. Napuštanju. Izopćenju. Dan kada sam ostala bez ičega....i ikoga. Dan koji sam naslućivala godinama prije...dan koji se obistinio.
Pa i dodir, posljednji pozdrav vanjskom stranom dlana na njenom desnom obrazu, onako kako je nikada nisam pomilovala, kazao mi je ono što već znam. Taj hladni obraz, to ukočeno tijelo, to nije bila Ona. Znala sam to, i prije nego sam je dotakla, posljednji put, ne iz svoje želje, nego da udovoljim želji moje bake, njene majke jer...toliki su se trpali u prvi (jedini) red, toliki su si nezasluženo prispisivali pravo boravka uz njen odar... Dok su oko nas odjekivali zvukovi uzbune, u to vrijeme na groblju koje se izbjegavalo, pa ni sahrane nisu mogle biti obavljene.
Nisam se htjela gurati. Ona je u mom srcu. I živi. Smije se i pjeva. Topla, živa, ovo hladno tijelo, to više nije Ona.
Zna da sam tamo negdje u pozadini. Nesvjesno-svijesna, ruku obrgljenih oko tijela u tankom crnom sakou, pod oštrmi sjevercem, nesvjesna onih što me vuku za rukav da daju sućut, gledam zemlju kako se razmrvluje u raci i ne mogu ništa.... Ništa. Ni riječ, ni zvuk, samo praznina ... Praćena teškim lopatanjem i bijegom na ponovnu uzbunu.
A ja? Ne bježim.
Hodam, kao da plovim iznad tla bez prepreka, osjećaja hladnoće i zime, sjeverca u kostima i duši, granata što padaju blizu. Ostajem u tom čudnom hodu do onog saga od zlatno-crveno-smeđeg lišća kojim kročim, kroz gradski park, ispunjavajući sudbinu.
Znala sam. Osjećala to.
Studeni je za mene posebno studen.
I kada krene od Svih Svetih, Dušnog dna, povorka svih mojih kojih nema, kojih se posebno tada sjetim posjećujući grobove i paleći lampione....do Njene godišnjice 4.11. i ove nemoguće ogromne sahrane u to vrijeme kada su padale granaet, a groblje je baš tada bilo meta... (25 ljudi ju je došlo ispratiti, to je vrijedno tisućama danas, u mirnodopsko vrijeme)....do pada Vukovara....
Ne mogu šutjeti danas. Morala sam ovo podijeliti s vama.

Post je objavljen 18.11.2016. u 17:02 sati.