Marketing
Ritam zločina
Aleksandar Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini g. 1951rekao : "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951). Najveći dio pobijenih su bili Hrvati."
Jugo komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidnog razmjera nad Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom. Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.
Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugo komunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 900 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s nekoliko stotina tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 1200, također s mogućih nekoliko stotina tisuća žrtava. U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.
Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugo komunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.
Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubivijim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.
Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugo komunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.
Post je objavljen 10.11.2016. u 20:52 sati.