Sisvete, Svi sveti... Prošli su. Svi smo nahrupili na groblja, popalili svijeće, odnijeli cvijeće. Danas su na meniju sasvim drugi životni planovi. Zapita li se tko koliko se svake godine napravi smeća obilježavajući ovaj blagdan? Koliko plastike od lampiona završi u prirodi? Koliko onog groznog plastičnog cvijeća? Koliko se svježeg cvijeća pobere i koliko se kemikalija i vode utroši na njegov uzgoj pa na transport iz dalekih država iz kojih se uveze?
Vezano uz ovo, čitam članak o iseljenim Hrvatima u Kanadi. Žale jer Svi sveti nisu i tamo neradni dan pa ga obilježavaju vikend prije. Još više žale jer ga obilježavaju samo stariji, dok mlade navodno nije briga. Zabrinuto se pitaju hoće li ostati itko iza njih tko će na ovaj dan njima zapaliti svijeću kad ih jedom ne bude među živima... I tako razmišljam. Je li doista našim mrtvima stalo do toga pali li im tko svijeću na grobu? Vidjela sam toliko ljudi u posljednjim satima života, tada ih more sasvim druga pitanja, osjećaji i boli. Hoće li meni, kad me više ne bude, doista biti važno je li mi tko zapalio svijeću na grobu?
Evo, kiša lijeva. Vjerojatno je pogasila svijeće po grobovima. Uskoro će i vjetar pa će se zaigrati celofanima i drugim ostacima Sisveta, porazbacati ih poput histerične osobe. I što će ostati nakon sveg tog Cirkusa za žive?
Post je objavljen 02.11.2016. u 18:03 sati.