Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/diarydiduino

Marketing

Gdje je ljubav?

Dokle može sezati ljudska neosjetljivost i dvoličnost?

Današnji je dan u ovoj zemlji i među pripadnicima ovoga naroda posvećen onima kojih više nema, a obilježili su naše živote. Dokle mi sežu sjećanja uvijek je bilo tako i taj običaj nije nužno povezan s vjerom i vjerskim zakonima. Mrtvi su mrtvi, bez obzira tko su bili i što su radili. Čak je i ljubav službenica tog običaja pa nije važno je li smo nekoga voljeli za života više ili manje. Sjećamo se svojih, vjernika i bezvjeraca; roditelja, braće i sestara, baka i djedova, prijatelja, branitelja, pjesnika, kolega i poznanika….

Danas je osvanuo krasan i sunčan dan. Nakon groblja kojeg smo tvoj Stari i ja posjetili dosta rano, e, da ne bismo možda sreli poznata lica jer tamo nismo nikad od priča. Iako jesmo od šutnje. Kod kuće sam upalila radio i slušala izvješća iz većih gradova LN. Zagreba, Rijeke, Splita…… i moram reći da su me reakcije osim onih iz zagrebačkog studija doista iznenadile i to, recimo, neugodno. Prioritetno se radilo o uputama zainteresiranima gdje nabaviti čim povoljnije cvjetne aranžmane za groblje, kako čim prije doći do groblja koristeći javni prijevoz i tome slično, a onda su se priključili i ovi s obale. Ali su odlazak na groblja stavili pod obvezu koju se eto, može ili mora, kako za koga, odraditi, a potom lijepo i toplo vrijeme iskoristiti za odlazak u prirodu, izlet, možda i roštilj, takve stvari…. još je i blagdan.

Svatko najbolje poznaje sebe i svoje osjećaje spram onih koje je izgubio, je li naime dovoljan jedan dan u godini da se posjeti mjesto na kojem jesu, ili se može i bez toga dana, ali „otrčati“ na groblje, staviti aranžman, upaliti svijeću i potom spakirati ruksak ili plastičnu vrećicu i otići na izlet i iskoristiti dan je u najmanju ruku bezosjećajno. Onima kojih nema je ionako svejedno, niti vide, niti čuju, niti bilježe, ali ne bi trebalo biti svejedno onima koji na taj način obavljaju svoju dužnost. Dužnost, da, iako bi ovo trebala biti ljubav. Toliko smo naime kratko prisutni na ovoj planeti da i sjećanja umiru kad umre onaj tko se sjeća, a emocija koja je u najvećoj mjeri opjevana, naslikana, fotografirana, proživljena, doživljena, izgovorena je - ljubav. Gdje je onda ta ljubav?

Noćne šetnje zimskim gradom
nepomično vrijeme
ostaju nedovršene
naše vječne teme

Mutno svjetlo na raskršću
pornografski kino
sa strahom smo okusili
i vodu i vino

Amigo, aha, amigo

Svi bi htjeli da si s njima
daleko od mene
među nama od početka
politika, žene

Ja sam na to navikao
biti protiv sviju
ja neću s ovog mjesta
dok nas glasi biju

Amigo, aha, amigo

Nekad smo se rastajali
putovali dugo
voljeli smo mnoge
ali, to je nešto drugo

Trošili smo život skupa
i skromno i sjajno
ti si skoro sve sto imam
jedino trajno

Amigo, aha, amigo

(Arsen Dedić: „Amigo“)



O djeci koje više njihovi roditelji nemaju, neću sada. Taj se gubitak ne može opisati u ovakvim temama. On jest tema.

Komentar Irmine mame, Zdenke I.
"Draga Vesna,
frapantna sličnost s tvojim razmišljanjima vezano za ovaj Dan.
Uoči ovoga Dana, izloženi smo hvalama bezdušnica na poslu, "dobrim i brižnim" kćerima i unukama, koje su uradile mnoge pripreme na vječnim počivalištima.
I to pričaju MENI?! A da pri tom niti ne pomisle kako je to slušati, ne pitaju se kada smo otišli kod Irme (ne mogu pravim imenom izgovoriti tu strašnu riječ) rano ujutro, kao dva lopova, da nikoga ne sretnemo i ne slušamo šuškanje vrećica i glasne komentare. U tišini, malo stojimo u polumraku, a onda brzo natrag jer svako zadržavanje je prebolno za nas.
A po povratku ŠOK !! Od siline loših emocija, gotovo da smo pregazili čovjeka na pješačkom jer nam je pažnju odvukao užasan prizor. Na jednom od ulaza u Mirogoj: kotao, plin i kesteni !!!???. Užas, bešćutno...
Zar se u današnje vrijem vraćamo paganskim običajima zaboravljenim na ovim prostorima."
(07.11.2016.)



Sandri hvala i ove godine za sjećanje.....



Post je objavljen 01.11.2016. u 15:56 sati.