“Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine…
– Sinko, a kako ću znati jesi li živ? – upitala ga, tužna, na rastanku majka.
– Pjevat ću, majko, pjevat ću – tješio je on – i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.
Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.
– Čujem ga! Pjeva! Živ je!
Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.
– Čujem ga! – govorila je, ali svaki put kroz suze.
– Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!
I bilo je tako.
Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.
Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu.”
– Da, jedino je kod ljudi tako – ...- oni se vole i poslije smrti! -
(autorica PALMA KATALINIĆ)
Post je objavljen 31.10.2016. u 12:39 sati.