Popili smo jutarnju kavu zajedno. Ispričao mi je svoj san kojem se čudio jer ga je sanjao prvi put u životu: negdje ga je pratila jaka kiša i grmljavina, munje su šarale nebo i u blizini je pukao grom. Ja, koja se patološki bojim takvih pojava i slika u stvarnosti, s kojim nas zadnjih godina i medijski straše, nisam ni pokušala tumačiti njegov san.
Rekao mi je još da neće tog dana ništa teško raditi, iako ga čeka dosta posla, nego nešto lagano čeprkati.
Bila je nedjelja.
Do doručka sam otišla pogledati što je novoga u svijetu, a on izašao na dvorište. Čitajući na brzinu naslove iz tiska, što jutrima jedino i radim, slučajno sam kliknula na ispovjednu priču jedne nekad moćne naše žene. Nisam uspjela pročitati članak do kraja, ali sam stigla do mjesta kada je u padu prebila nogu, i razmišljajući o tom što se sve ženi dogodilo u kratkom vremenskom periodu, začula sam krik.
On, moj dugogodišnji suputnik i supatnik, oslonac i radost, i moja snaga zadnjih godinu dana, ležao je sklupčan u drvarnici pored lojtre.
„Pukla mi je noga“, stenjući reče.
Kako smo se dovukli do sobe, ni danas, nakon dvanaest dana, ne mogu se sjetiti.
Sjećam se samo da sam nakon odlaska hitne pomoći, sjedeći sama u kući, zapalila cigaretu (zadnjih mjeseci gotovo odbačenu) i pomislila na onaj princip: ne mora biti istinito, ali mora biti moguće.
Od kave do doručka, „nemoguće“ je postalo moja istina, nažalost.
Post je objavljen 27.10.2016. u 22:31 sati.