Pregled posta

"š.kć", špilja Sv. Lucija i (tko je očistio?) izvor Koprivnjak

U prošlom nastavku smo vidjeli potočić Dugi jarek, vidjeli smo što se dogodilo s njegovim pritokom- Slapom anđela, te smo preko grebena između Dugog jarka i Šebestjanovca popeli se na neimenovani vrh visok sedamsto šezdesetak metara gdje rastu orijaška stabla.

A nakon toga smo nastavili šumskom cestom prema visokim predjelima Ivanščice. Brzo smo se priključili na magistralnu planinsku cestu (Prigorec- vrh Ivanščice)...

... na makadamsku cestu smo stigli naravno kod neprežaljene "bukve s raskižja" o kojoj sam već pričao, koja je bila pravi prirodni spomenik ovog mjesta, a koju su idioti iz nekih neshvatljivih razloga morali srušiti... Smjerokaz na panju samo još pogoršava dojam jer ne mogu se ne zapitati koliko bi ljepše bilo da je tabla postavljena na veliko deblo koje bi davalo hladovinu nad planinskim raskrižjem.

Ipak nisam tu previše loše volje... našao sam usput neku odbačenu vrečicu u koju sam počeo skupljati smeće kraj puta... ovdje me kolega uhvatio u situaciji kad sam čak malo i zaplesao cestom... misleći da me nitko ne gleda :-S

... a uhvatio je i jednog vižljastog trkača koji se zaputio prema vrhu planine... tko zna možda je to bio baš jedan naš bloger za kojeg znamo da je u tom điru ;-))
Ali mi imamo drugačiju putanju, okrećemo prema nižim predjelima, jer na vrhu nema više ništa zanimljivo za nas :-P

Prolazimo pored "š.kć." kako smo uvijek nazivali ovaj objekt, koji je tako označavan na starijim topografskim kartama Ivanšćice- vjerojatno skraćenica od "šumska kuća", kako god odavno je taj objekt bez neke funkcije.

No nedaleko od njega, svega par minuta hoda nalazi se kota V. Obršje. koju smo posjetili u sklopu plana da posjetimo baš sve vrhove Ivanščice koji su viši od 700m. V. Obršje nije zapravo posebni planinski vrh, nego je zgodna točka koja je dobro vidljiva iz sjeverne nizine, zbog čega je i priblilježena na kartama kao izmjerena kota.

... i vratili smo se prema makadamu i njime se još neko vrijeme spuštali prema sjeveru...

tako s podrapanom vrećicom u kojoj su flaše i drugo smeće koje sam skupio putem, te u majci s rastegnutim rukavima... održavam više klošarski nego planinarski imidž, to sam tek naknadno shvatio, stoga se ispričavam jer nema druge fotke, a ovo je važno mjesto koje treba spomenuti- tu se odvajamo od makadamske magistrale prema zapadu po tzv. "Lepoglavskoj vilinskoj stazi" prije puno godina dok oni koji su taj smjer nazvali tako još nisu za njega niti znali, mi smo to nazivali "Sjeverni prolaz" i njime smo priječili put od dalekih zapadnih livada Ivanščice (Vučikovec i Pregereski krči) do ovamo.

Ubzo nakon toga počinje lijevati kiša.
Kod ovog lovačkog objekta napuštamo i "Lepoglavsku vilinsku stazu" i okrećemo na jug preko stjenovite padine koja je sad jako skliska pa teško napredujemo i dugo vrludamo. Idemo pokušati naći špilju Sv. Lucija. Najveću špilju na gori Ivanščici, tj. do sada pronađenu.

I evo je.


Desetak metara je moguće provlačiti se po stijenama koje mjestimično pokriva izmet šišmiša... Slike iz unutrašnjosti ne mogu biti bolje od ovih koje slijede, ne s našom foto "opremom" jer posjet špilji moram napomenuti dogodio se sasvim nenadano jer smo zbog kiše odlučili skratiti šetnju.

Eto to je to, za sada, dok ne posjetimo špilju s pravim fotoaparatom i detaljnije dokumentiramo interijer.

Lokacija Sv. Lucije je stvarno izuzetna, ja sam ovdje bio sada prvi put, a kolega je sudjelovao u jednoj ekspediciji ovamo prije više godina.
Zaključili smo da je ova špilja jedna pozicija koja je odlično branjena prirodnim uvjetima sa svih strana
U slučaju pojave nepomirljivih razlika između društva i pojedinca, pojedinac se može povući ovamo i dugo se održavati- off the grid
S gornje strane ulaz je nepristupačan zbog stjenovitih vrleti, a s donje strane nemoguće je poduzeti brz i neprimjetan pristup. Što će reći da pojedinac bi, hipotetski govoreći, ovdje i u završnom činu "dogovaranja" sa društvom/državom mogao pružati oštre "argumente", nanoseći znantne gubitke opsadnicima tijekom (zavisno o zalihama) dužeg vremena... pri tome naravno čuvajući posljednji "argument" za sebe ;-)

U takvim i sličnim kreativnim promišljanjima spuštamo se u guduru i slijedimo je do izvora Koprivnjak.

Izvor Koprivnjak imali ste prilike upoznati u ovoj reportaži: Izvor čeka strpljivo kad smo tamo našli hrpu smeća koju onda nismo mogli ponijeti...

I gle čuda, skoro dva mjeseca kasnije ista hrpa smeća (plus četiri pet dodatnih boca) pričekala nas je točno tamo gdje smo ju ostavili!! :-O :-D Baš neobično :-S

Ovaj put spakirali smo to u vrečice i otpremili do reciklažnih kontejnera, a to me podsjetilo na lijepu inicijativu "vreće sreće" koju su nekih ne tako davnih godina provodili kolega @Unusual suspect i njegovi komadnosi u okolici Varaždina. Kad sam o tome čitao na njegovom blogu jako me se dojmilo. Od sad pokušavam više ne ići u planinu bez barem jedne vreće za smeće.