Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/uagoniji

Marketing

Crtice 23

Izgleda da je čudesna moć koju navodno ima broj 23 utjecala i na mene.




Gotovo sam i zaboravio na ovo mjesto. Zapravo i jesam. Život me odveo nekim drugim putevima i stramputicama. Prethodne dvije godine pisao sam samo u glavi, ništa nije izlazilo van.

Ništa se nije promijenilo. Svijet je i dalje tmuran i siv, ratovi se i dalje vode za nove izvore energije i novca, čovjek je i dalje potrošna roba (a i sve teže je pronaći čovjeka među svim ljudima), vlasti dolaze i prolaze ... Jedino vrijeme i dalje neumitno curi.

Želja za pisanjem tinjala je dakako (uostalom evo tipkam ...) pa sam tako pokušao započeti pisanje daleko opsežnijeg sadržaja no zapeo sam na samom početku i odustao. Ponestalo inspiracije i želje. Ostao sam na pisanju izvješća o radu i sličnih svakodnevnih ispraznih formi (kruh naš svagdašnji). Možda je sazrijelo vrijeme da potpuno odustanem od ozbiljnijeg pisanja, možda kažem, jer nikad ne reci nikad ...



Okidač za ponovnim tipkanjem u ovom bezgraničnom virtualnom svijetu je sasvim nenadani telefonski poziv koji me sasvim neočekivano obradovao jučer. Prošlo je 28 godina otkada smo skupa proživljavali zajedničke teške trenutke daleko od svog doma. Bilo je to iskustvo koje nam je obilježilo živote i zauvijek nas povezalo. Iako je vrijeme prostor između nas produljilo, niti su ipak ostale nepokidane. Pričamo tako o obiteljima koje smo u međuvremenu osnovali, o uobičajenim svakodnevnim stvarima. No ono što je temelj niti koje nas vežu davno je iza nas. Vraćanje u te dane otkriva nam gdje je put odnio likove iz zajedničke priče koji su s nama dijelili istu. Nažalost neki i nisu više s nama (ratni vihor ugasio im živote), neki su odabrali druge puteve (i stranu).

Postojao je i treći prijatelj. Bilo smo nerazdvojan trio. Bio je najviši od nas i postavljao se kao zaštitnik kada je trebalo. Došao je rat. Ta teška i neprirodna stvar, iz čovjeka izvlači ono najbolje ili najgore. Upravo ti ekstremi u ponašanju pokažu na kraju kakav je tko, čovjek ili zvijer. Treći član našeg triumvirata promijenio se, pretvorio u zvijer. Moj jučerašnji sugovornik iz prošlosti sreo ga je u ratu. Na suprotnoj strani. Bio je zarobljen kao neprijateljski vojnik, jedan od onih najgorih iza kojih su ostajali krvavi tragovi. Šok i nevjerica! Zar je moguće?
Samo kratak susret načeo je mnoga pitanja o sljepilu i lakovjernosti. Zar smo doista bili toliko slijepi?
Molio je za život, tresao se ... Odgovor koji je dobio bio je kratak ali znakovit: Ne boj se, nismo mi kao vi ... I danas je živ i zdrav. Pronašao ga moj sugovornik (na facebooku) i poslao mu zahtjev za prijateljstvom (toliko o nama ...), no ovaj ga je glatko odbio. Na kraju smo se upitali što bi bilo da je situacija bila obrnuta, bi li dobio istu priliku ili danas ne bi bilo mog prijatelja i njegove dvije krasne kćeri? Život piše priče i kad inspiracija i mašta presuše, on je tu. Pozdravljamo se u veselom tonu dogovarajući susrete i obećavajući da ćemo se čuti i vidjeti.

Ostala je gorčina nastala u prošlom vremenu. Neki iz naše generacije nisu se vratili, uzeli im živote oni kojima je savjest nepoznat pojam, oni kojima je tuđa patnja duševna hrana. Poginuli su u Vukovaru, Stonu ... Njih nećemo pronaći na facebooku, ostali su njihovi nadgrobni spomenici kao opomena nama koji smo ostali. O Bože, čini mi se kao da ništa nismo naučili a rat je tako strašna stvar. Surov, mračan, blatnjav ... Mnoge je povukao za sobom taj sotonin posinak. Svi mi koje nas je okrznuo znamo o čemu govorimo i nisu prazne riječi kad kažemo ... ne ponovilo se.





Post je objavljen 26.10.2016. u 08:58 sati.