Upravo sam odgledala ponovnu igru oko pušiti-ne pušiti. Moram se osvrtati na pušenje kod nas jer mene kao nepušača stvarno smeta kada čekam autobus ili tramvaj, a kraj mene, u slučaju da sjedim, sjedne netko i zapali cigaretu. Tada se moram maknuti jer ne mogu udisati dim koji mi ulazi u lice. Ako slučajno što spomenem odgovor je uvijek isti u smislu, ako mi smeta neka se maknem. Uglavnom maknem se makar morala stajati jer ne želim nikakve rasprave. Tada se stvarno osjećam građankom drugog reda. Kada bi se osoba koja puši trebala maknuti ona bi bila građanin drugog reda. I kako taj problem riješiti na obostrano zadovoljstvo? Osim toga jednako me smetaju svi ti čikovi po ulicama, stajalištima tramvaja, busa, vlaka. Pušačima je uglavnom normalno baciti čik na pod. Ponekad zgaziti nogom, ponekad ni to. E to me stvarno, ali stvarno ljuti jednako kao pljuvanje po pločniku ili pesji izmet. I još samo da dodam kako su u Irskoj podigli cijene cigareta na 11 EUR kutija, a od Nove će biti još skuplje. Razlog tako visoke cijene je veliki trošak zdravstva za liječenje pušača od raka pluća. Znam da će mnogi reći kako netko njihov nije nikada pušio, a ipak je dobio rak pluća. No post je o tome da bih željela rješenje po kojem bismo svi bili građani prvog reda, što god to značilo. Ponovo Irska. Niti u jednom pubu, restoranu nema pušenja, a pubovi su uglavnom puni. Vidjela sam da poneko izađe van pušiti. Njihovi ugostitelji se ne žale jer imaju veće prihode zato što su uveli male obroke hrane, uglavnom fish& chips i razne vrste sendviča u svakom pubu. Kod nas se sve svodi na kavu i alkohol i razgovor o građanima drugog reda, a država ubire porez od svake izgorene cigarete. O zdravlju neću.
a o životu:
Post je objavljen 25.10.2016. u 20:40 sati.