Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/varijacijesna

Marketing

uzbudljivi prizori svakodnevnice

Bilježim:
Alarm, kojim jutro započinje kao tura pića - još jednom isto! Haljina za plažu prenamjenjena u spavaćicu otkako se otkuhala u stroju za pranje pa više nije za plažu. Par nogu što se polako izvijaju i izvlače ispod pokrivača. Par papuča. Nevoljko ustajanje. Odlazak u kupatilo i ulazak u kadu. Topla kompozicija vodenog mlaza iz tuša u svim varijacijama naglog prestanka dotoka tople. U ogledalu netko koga pokušavam prepoznati i ne pada mi na pamet osmijehnuti se tom neznancu. Osmjehujem se tek u ogledalu lifta osvijetljena neonskim svjetlom za slučaj da nisam dobro vidjela kako izgledam prije nego što sam izašla. Osmjehujem se kao mrtvac koji je uskrsnuo i zeznuo stvar kad su već svi došli izraziti sućut.

Odabirem na izlasku, lijevu ili desnu stranu kojom ću krenuti. Dok hodam, odabirem mjesta bez psećeg izmeta prolazeći kroz centralni gradski park. Bacam se usput kao od šale u gomilice raznobojnog suhog lišća kojeg su radnici Parkova uredno skupili u hrpe. Razbacujem ih rukama i razdragano uranjam u šuštavo lišće, cičim, smijem se, dozivam prijateljicu... Otac u sivom odijelu na dvoredno kopčanje sjedi na klupi i puši, prijeti mi prstom. Blistavi komad jutarnjeg sunca odbija mu se od stakla naočala pravo u moje oči pa okrećem glavu i prolazim dalje. Kad se vratim, putujući kroz vrijeme, donijet će mi prve kestene u još toplom fišeku i uštinuti za obraz.

Pred obično prepunim kontejnerom smeća skrećem lijevo i ulazim u hol novogradnje u kojoj radim. Uspinjem se stubama na prvi kat i prolazim kroz uredsko predvorje. Tražim kukicu da okačim kaput. Poravnavam suknju.
Pritiskam potom dugme za kavu, dugme za kompjutor. Na trenutak, pogled mi pada na mjesto gdje se jučer iz zraka strmoglavio golub i ostao ležati na pločniku s trunkom krvi na kljunu. Prozori okolnih zgrada ne odaju odakle je stigao hitac. Gelerima izbušene fasade ne odaju vrisak dok je netko iza zida nekoć rezao kruh. Prelazio preko sobe, ogrtao džemper...
Ovdje golubovi često udaraju o stakla prozora, ne znam zašto. Mislila sam da oni imaju nepogrešivo čulo koje ih spašava od udara u stvari ali možda im je samo tijesno u praznini između zgrada nalik na kavez iz kojeg žele odletjeti.
Plaši me mukli udarac u staklo. Ravnodušno nebo zakriljeno metalnim rebrima sivkastih venecijanskih roletni. Vrijeme što nas sve nevidljivo dodiruje. Površnost kojom ljudi jedni drugima zadaju bol bez prethodne anestezije.
Može li se naviknuti na bol?

Bilježim dalje... Pauza za ručak. Tikvice na žaru s paprikom koja bi oljutila i malo veću zajednicu ljudi nego što je ovo digitalno pleme u kojem sam ja Skvo koja puši. Pušim. Dimnim signalima poručujem kapucino ali me ignoriraju. Jedino ne sjedim s nogama prekriženim u krilu nego ih držim zakačene za prečke na stolici koja ima više funkcija. Trenutno se ljuljuškam. Razmišljam što spremiti za večeru a da nije opet tjestenina. Izlazim, kad je svjetlost dana već nepovratno otišla za taj dan. Odabirem tramvaj u kojem je najmanje gužve.
Bilježim da ova bilješka nikad ne može postati priča. Nedostaje joj zaplet a on se uvijek, uzbudljiv, dogodi samo kad spavam.

Kad se probudim, ne sjećam se više ničega.



Post je objavljen 20.10.2016. u 21:35 sati.