Sjedim, slušam Gunse i razišljam kako je nekada bilo sve jednostavnije.
Nekad je bilo baš cool biti zaljubljen i “patiti” zbog toga.
Nije bio problem ako te on nije primječivao…. imala sam Gunse, Metallicu i maštarije o tome ŠBBKBB.
Satima sam mogla slušati Don’t cry, November rain ili Sad but true i razmišljati o njemu, o nama o tome kako je bilo ili kako bi moglo biti i sve to uz smiješak, pokoju suzu i očekivanje da će sutra biti novi dan.
Mogla sam zamišlajti kako smo vani, kako pričamo, smijemo se…kako me grli, ljubi i šapuće nježno….
Kako nas svi u društvu gledaju i vesele se, možda uz mali žalac ljubomore jer je naša ljubav tako veličanstvena!
Dolaze jesenji dani i sve se mijenja….imamo svoje obveze, školsko društvo, magle su se počele spuštati, gradivo se nakuplja, mi se udaljujemo.
Prohladno je jesenje večer, magla oko nas, objašnjava mi nešto ,ja ga ne slušam, misli mi lete na ljeto, na ono kad je sve bilo ok i na to da mi treba zraka, treba mi sloboda.
Trebaju mi moji Gunsi.
Sve je bilo ljepše i jednostavnije.
20-ak godina kasnije sjedim i slušam Gunse.
Sjećam se kako su moje maštarije bile lijepe, neke ostvarene neke ne. Ne žalim skoro za ničim osim za time da je nekada bilo jednostavnije.
Maštarije više nisu dovoljne a napraviti prvi korak nije više tako jednostavno. Više nije nebitno kolko godina imam, više nije nebitno da li imam vremena ili ne, da li je to za par dana ili dok nas smrt ne rastavi.
Više nisam klinka koja će sama sebe uvjeravati da je u depresiji samo zato kaj je to cool i što nakon svakog dotaknutog dna se vraćam natrag kao fenix.
Više se ne zaljubljujem kako vjetar puše, kako se sunce kreće, kako mjesec osvjetljava put.
Više nisam klinka kojoj će sve biti svejedno jer sutra je novi dan, ne ta klinka je odavno odrasla.
A zašto se opet osjećam kao ona 15 godišnjakinja koja je mislila da je cijeli svijet samo njen?
Nekad je sve bilo puno jednostavnije….
Post je objavljen 18.10.2016. u 15:58 sati.