Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime...
Ista mi snaga struji rukama; samo su oštra vretena mišića umekšana tkivom zrelosti.
Ista mi snaga vrije u prstima, baš ista; kad stežu čvrsto... i još čvršće nježnošću drže.
... nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
... tihe, toliko tihe da ih nisam više ne čujem.
Kap po kap, rijekom uspomena ispiru ranjene obale.
Kap po kap, natapaju tlo koje još uvijek čeka svoje novo proljeće.
Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad.
Poljubi me.
Ne zato što želim, nit' zato što želiš. Poljubi me... zato što trebamo.
I zato što sanjamo.
I zato što jesmo.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moja jutra...
... ni moji sutoni, ni moje noći.
Negdje su iza mene, zapeli u prošlosti, zapleteni tkanjem vremena.
Negdje su iza mene, boja koje blijede, tonu u magle zaborava.
... nepoznate mračne sjene
buđenja su moja sutra.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan.
Iz jutra u jutro, iz jave u san.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
Neka su.
I neka je vrijeme drugo i nek su druge zime i neka kiše nisu moje...
... neka moje bude ovo što jest. I umjesto zima neka ljeta budu. Neka kiše stanu i sunce neka sine...
... poljubi me, kao nikada do sad.
Post je objavljen 17.10.2016. u 19:33 sati.