Marketing
Točka na i.
30 dana.
Toliko je prošlo od mog posljednjeg posta.
30 dana.
Čitav mjesec!
Dovoljno vremena za učiniti čudo.
Ja ga nisam učinila, ali nastavljam upravo tamo gdje sam stala.
Dobila sam priznanje. Netko je pročitao moja sranja i proglasio me blogom dana! Dear person, thank you! :D
Ja kao ja. Nisam to vidjela kao poticaj da nastavim s pisanjem. Umjesto toga, ja se povlačim. Ne nalazim vremena. Postajem silno preokupirana drugim stvarima. Prezaposlena sam. Pisat ću blog sutra, prekosutra, u ponedjeljak poslijepodne... U stvari, shvaćam, bojim se pisati kako ne bih napisala nešto loše. Bojim se napisati nešto što neće biti dostojno bloga dana (Kaj?!). Fuck that shit! Nastavljam upravo tamo gdje sam stala. Pisat ću dobro. Pisat ću užasno. Pisat ću, zato jer to volim.
Prije nekoliko dana, jedne male, smeđe, pseće okice zauvijek su se sklopile.
Prije nekoliko dana, jedan mali, meni dragi mopsić, završio je svoje ovozemaljsko putovanje, zatvorio svoj pseći životni ciklus i otputovao negdje dalje.
Bila sam tužna. Tko ne bi bio? Razdvajanje od nekoga ili nečega što nam je srcu priraslo i pomisao na gubitak izazivaju nam tu, tako prirodnu emociju. No, zapravo nisam sjela za komp kako bih vam pripovjedala o tome. Na umu imam nešto sasvim drugo.
Muči me ona točka na I. O tome danas želim pisati.
Koliko puta vam se u životu desilo da niste odradili onaj "posljednji pozdrav"?
Koliko puta vam se dogodilo da ste neku raspravu, situaciju ili odnos jednostavno ostavili bljutave, nejasne, nedorečene?
Koliko puta ste imali neki osjećaj da niste zatvorili neki ciklus, hrabro ušli u grand finale i stavili onu malu, a tako potrebnu, točku na I?
E, to me mučilo. To me muči. Iako furam kao taj neki svjesni đir, pametujem vama o fokusiranosti na trenutak i važnosti prihvaćanja istoga te se konstantno nastojim prisjetiti kako je sve samo privremeno, u svojoj nesavršenosti padam u zamku i uzimam stvari zdravo za gotovo. Ponekad nisam svjesna onoga što imam i što mi znači u trenutku dok to imam. Nisam dovoljno zahvalna. Pažnju, lijepe riječi i pokazivanje ljubavi (baš kao i pisanje), ponekad ostavljam za sutra. Ili prekosutra. Ili za trenutak u kojem ću, već, imati vremena.
Nisam pogladila tu malu glavicu kao da ju gladim zadnji put. U tom trenutku sam bila preokupirana nekim drugim stvarima, premalo svjesna toga koliko mi znači. Nisam odradila taj rastanak kako sam trebala. Otišla sam i nakon toga primila vijest da se njezin pseći život ugasio, a ja se sada osjećam krivo, svjesna činjenice da nisam bila dovoljno svjesna tih posljednjih trenutaka koje smo provele zajedno.
Ipak, ne radi se ovdje o mopsu. Ni o mojim žalopojkama. To je moja bitka.
Što vam onda želim reći i zašto to dijelim s vama?
Zato što želim da poljubite nekoga koga volite. Poljubite ga danas, kao da je to zadnji put da budete.
Zagrlite ga, recite mu što mislite i osjećate. Možda ne dobijete drugu priliku.
Nikada ne znate kada će doći kraj. Rijetko kada smo svjesni da se nešto događa posljednji put, u trenutku kada se događa, pa poslije žalimo za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima.
Ljubite, volite, živite, kao da ne postoji sutra. Jer, na kraju krajeva, možda i ne postoji.
Najgore je živjeti sa žaljenjem, s mišlju da smo mogli učiniti nešto (više), a nismo. Tko želi dočekati starost žaleći za mladošću i izgubljenim vremenom?
Rađena su brojna znanstvena istraživanja, na pamet mi pada jedno. Pitali su starije ljude što bi promijenili u svom životu. Nitko nije naveo kako bi volio da je više gledao TV ili svađao se s najmilijima. Većina je odgovorila da žali za vremenom koje je mogla provesti u sreći, radeći stvari koje voli, okružena voljenima.
Kao i uvijek, ključ je u svjesnosti. Živim ovaj trenutak. Ovdje sam i sada. Svjestan sam svega što mi ovaj trenutak donosi i prihvaćam ga. Cijenim ga, takvog kakav jest jer znam da sve ima svoju svrhu i svoj smisao. Takvo gledanje na stvari ostavlja malo prostora žaljenju.
Želim vam ugodnu večer.
:*,
Ana
Post je objavljen 16.10.2016. u 19:34 sati.