Beograd te dočeka vjetrovit i hladan I predivan.
Taman odlučim da ga pustim teška srca ali poprilično sigurna da je tako najbolje, on se kao i svaki mangup zaplete rano jutarnjim vjetrom u moju kosu. Jednom mi je sestra rekla kako voli buru jer nakon nje kosa je lijepa a ne umršena.
Možda je bila košava.
Toliko se dugo znamo a mene još uvijek prolaze trnci kada se tvoja butina sljubi uz moju u tramvaju.
Toliko se znamo dugo,a ja još uvijek želim samo plakati u sebi, nikad ne na glas, nikad da vidiš.
Na mom mjestu na tebi tople suze kroz kožu prelivene preko ruba kapaka zakonom gravitacije i ljubavi.
Pišem da zapamtim.
Jer vjetar.
Post je objavljen 16.10.2016. u 13:27 sati.