Prošlo je pola godine brže nego sam na početku mislila da može proći. Oduvijek sam na poseban način bila vezana za Zagreb pa sam bez obzira na sve druge mogućnosti, a bilo ih je, odlučila živjeti u gradu mojih najranijih želja. Danas odem, pa se vratim, opet odem, ali uvijek je jednakih emocija svaki povratak. Jutros me budi magla, poznata slika po vrtovima ispod kuća. I lijepo mi je, uopće me ne smeta, dapače. Uzeh fotić i ovjekovječih kao uvijek dan maglom jutarnjom ogrnut. Koliko se cijeni, ovo domaće, makar bila i magla, spoznaje se tek kada se živi duže u drugačijem okruženju. No da ne bi baš sve bilo idealno, jer i ne može biti, shvatite kada vas dočeka hrpetina pošte iz koje izviruju one famozne razno razne uplatnice. Sve sam ja to već riješila novčano, samo ih sada treba razvrstati po vrstama kako ne bi bilo da nešto nije plaćeno, a za kratko vrijeme dođe ovrha na stan zbog tridesetak kuna paušala. Tako listajući gledam moj bankovni račun (a plaćam sve Internet bankarstvom) posebno mi uleti u vidno polje naknada zavođenje tekućeg računa. Nije velika, ali je više od pola kg kruha. Istina mjesečno, no svejedno. Što želim reći? Ja sam klijent banke i oni meni zaračunavaju to što sam tu banku odabrala kako bi moja mirovina dolazila svakog prvog na njihov račun, a meni na moj svakog desetog u mjesecu, a za to im mjesečno plaćam naknadu. Nije li to s ruba pameti. Naravno da se sve ostale usluge koje obavljaju posebno plaćaju. Ne bi li banka trebala svojim klijentima plaćati što baš tu i tu banku uzimaju da posluje sa sredstvima klijenata. Možda sam predugo izbivala pa mi sada detaljno kontroliranje sugerira razna pitanja koja do sada nisam zapažala. Znam da je svima tako jer ne možemo to malo sirotinje držati u čarapi, ali nekako mi logika baš i nije ispravna.
16.10.2016.
Post je objavljen 16.10.2016. u 09:36 sati.