Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/otokpiwa

Marketing

BOGATA PALAČA U TRIPOLIJSKOM SOUKU

Budući da je više sunita na sjeveru, kad traje Ashura, na sjeveru je manje krvi nego na jugu. Vozili smo dakle prema sjeveru: Byblos i Tripoli.

Svakome je njegovo „misto“ najbolje i najsigurnije, a ono u kojem nikad nije bio – tamo je rat i bolje je ne ići. Jedan fini momak, slučajno susretnut u kafanici u Tripoliju baš komentira kako nikako ne bi trebali u Baalbek. A kontali sutradan u Baalbek jer su nam ga jučer napreporučivali svi živi. Doduše, isti jučerašnji su za Tripoli rekli da je opasan. Hrpa gluposti! Ima vojske i čekpointa, ali svi stoje u hladu čeke i mašu. Ovdje je najveća opasnost kolni promet. Nije mi jasno kako još ima živih šofera. Slučajno susretnut momak radi za NGO koji štiti prava žena, silovanih, pretučenih… Traži im sigurne kuće, organizira terapiju… Naročito među izbjeglicama. I u Tripoliju su dva "kampa". Sada je izbjeglica u državi 2.000.000, a Libanonaca je samo duplo više.

Tripoli je pravi kazbah. Baš sam bila mislila kako bi o njemu sastavila opis kao za čitanku iz povijesti umjetnosti da nismo naišli na postolarsku radnju, usred souka, u koju smo zasjeli jer je točno nasuprot jako zgodne fasade. Izgleda kao palača, a zapravo je medresa iz barem 16. stoljeća. Dok smo tako sjedili, kroz vrata medrese izašao neki čovjek – Otac sa jako slatkim dječačićem. Došao kod gazde postolara upitati ispitivač za struju. Dječačić je gluh. Nešto malo govori, ali definitivno ništa ne čuje i krivi glavu u jednu stranu – što je vjerovatno od straha. Cipele mu 3 broja veće, naopako obuvene, majica mokra… Uzeli ispitivač i vratili se ispitati struju. Kaže gazda da možemo ući kod njih u „palaču“ razgledati. Baš joj nahvalio interijer. A pustit će nas Otac, nije problem – dobar komšija.

I vratile se komšije nazad – struja ne fercera i da, hoće nas povesti da vidimo minuciozno izrađenu drvenariju, ponešto oslikanih tavanica, freske, bistro nebo kroz razrušeni krov… To je ničija kuća pa ju nitko ne popravlja. Malac je nosio žaruljicu u ruci. Nekako ju je stiskao tako da me uhvatila panika da ne polomi stakalce i rasječe ručice. Uspjela sam mu izvući žaruljicu mijenjajući ju za mobitel i onda smo svi skupa otišli na prvi kat. Stvarno jest senzacionalna palača, tj. medresa. Lijepe su i tavanice i nebo.

Otac sa ženom i četvoro djece tamo živi ima već dvije godine, otkada su izbjegli iz Sirije. U prizemlju su si namjestili nekog otpada. Mi smo se zadržali kod ulaza, nismo zalazili u to što bi trebao biti stambeni prostor. Otac radi na benzinskoj za 20 dolara na dan. Pozdravili smo se i sa drugom djecom. Prosjek godina – sedam. Djevojčice obje bez cipela. Dolje je memljivo, vonja, ima vjerovatno i svakvih životinja. Grozno je da gore ne može biti.

Ne znam kojeg Boga smo uopće ulazili. Mislim, kad smo ušli, već je bilo kasno – valjalo je razgledati do kraja. Koliko su oni bili pristojni i susretljivi, toliko je nama bilo teže odustati. Uostalom, nesvakidašnje su to karakteristike – pristojnost i susretljivost. Otac je stavio neke limove na stepenice, valjda se djeca ne penju gore pošto nema ograde. Jedva smo prošli. Ne sekiraju se oko njegove gluhoće. Jebiga, živi su. Na odlasku smo se i slikali i baš lijepo pozdravili. Kao da je sve u najboljem redu.




Post je objavljen 12.10.2016. u 22:47 sati.