Pisati ili ne pisati, pitanje je koje me muci vec duze vrijeme.
Dok hodam laganim korakom vodeci svoju ljubimicu u setnju namataju se misli i slaze se prica u mojoj sijedoj glavi, no kada to trebam pretociti na ovaj "papir", bas i ne ide.
No, zasto ne pokusati, pa nece me nitko kazniti ako ne bude dobro, mozda cak nitko nece ni pokusati procitati napisano. Eto.
U krosnjama je sve vise zlatnoga lisca no zelenog, pod nogama zasusti i nagazim na koji divlji kesten, promrmljam nesto o bolu koji me tad presjece.
Pricali su da je bio petak , da je vikala vise no sto je trebalo, uzurbani oko nje nisu mislili na njega, a on je rekao neka me odnesu u bolnicu, da nisam dobro dosla, da…nek idem…
nisam jos otisla, jos uvijek se motam u tom prostoru izmedju dolaska i odlaska s ponekim kratkim zaustavljanjima…
Tako je cini se poceo moj zivot koji se pretvorio u igru bez granica, doduse nisam sigurna cijih, ali znam jedino da nije bilo bas uvijek onako kako bi ja htjela, ili mozda kako su oni htjeli…malu mirnu, tihu i sutljivu, koja ce se maknuti s puta, jer je pozvana da bude rjesenje, a ne zeljena da bude voljena.
Imala je dugu crnu kosu za koju se redovno hvatala od ocaja kada bi dosli reci da sam poginula, da me ubio, da lezim mrtva sva krvava na livadici nedaleko kuce koja je trebala biti dom, da tocno tako, trebala…ali nije.
Da ostanem na nogama, da potisnem tu krupnu suzu koja se izdajnicki htjela skotrljati niz zaprljani obraz od grubih saka i udaraca, postadoh ili htjedoh postati, gruba, hladna, nedokuciva, uvijek spremna uzvratiti, a onda se dogadjalo da me proglase mrtvom…
…da da eno je lezi pod lipom, ciglom ju je pogodio u glavu…ne ne mice se…
pune sake kose, ali ne radi mene, nego sto ce on biti kaznjen, heh da.
Post je objavljen 11.10.2016. u 19:34 sati.