Prizivaj mi tijelo u san sve dok ne zarudi horizont i ne budem toliko daleko da više nikud ne mogu otići. Prizivaj me... prizivaj moju preplanulu kožu da je mogu osjetiti, osjetiti svoju golu put i sebe, svoje tijelo i biserje kako se kotrlja i rasiplje niz padinu mojih leđa, nizinu mojih mediteranskih sočnih vrtova nara što se začinju iz koraljnog cvijeta kao mali rastvoreni pehari i mekih podatnih uzdaha što sklapaju oči uronivši lice u svežanj mirisnog bosiljka i korijandra. Ugledaj plavo praskozorje kroz bonsai drvca mojih grudi tako da progledam kao iz sna kad se probudim i ugledam tvoje lice. Polegni me uz put kraj osamljenog stabla pod kojim leže polegle resice najzagasitijeg mirisnog cvata utopljenog u zaglušujuću toplotu sunca zastalog u krilima krošnje još od podneva. U jutro... u jutro me ponesi tako da se mogu ugledati i iz ove daljine, kraj najdaljeg stabla pod kojim pronalazim malo sjenovita hlada i dašak svježine što mi hladi obraze. Pod jastuk podvuci ruku tako da napipaš moj preostali pramen sna i jednu modru vrpcu iz kose. Pod jezik... pod jezik sakrij tajnu riječ što sam ti je ispisala prstima u zraku, na staklu, tragom sjajnog planktona u noćnom moru jednim zamahom ruke... jer moje ruke sad su gole i u bijegu. Neće me nitko naći. Naše dvije noći nestat će u istome danu.
*inspirirano knjigom Bestjelesna A. Majetića, kao odgovor na poklonjenu istoimenu knjigu što je autor s posvetom davoru i viviani, svojevremno poslao na moju adresu.
Post je objavljen 07.10.2016. u 13:32 sati.