Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sveosvijetuprijenasiokonas

Marketing

Pravda pobjednika

Rat je poguba ljudske naravi. U prošlom postu sam pisao o Padru Petru Perici nevinoj žrtvi zločina pobjedničke strane. Rat je najveće zlo koje čovjek čini, tako sam pisao o zločinima genocidne NDH kojoj je bio cilj istrijebiti srpski i židovski narod iz Hrvatske. Komunisti su dignuli boljševičku revoluciju po uzoru na 1918, a o tom dolasku boljševika i nastanku SSSR sam pisao poseban post. Komunizam fašizam i nacizam su 3 zla koja su 20 stoljeće učinili najkrvavijem stoljećem u ljudskoj povijesti kada je zlo došlo do punog izražaja. Ljudi su zavedeni idejom slobode odbacivanja autoriteta povjerovali komunistima da će svi ljudi biti slobodni. Vlast radnim ljudima radnici preuzimaju vlast od kapitalista te sva vlast ide proleterijatu narodu. Narod se diže u porobljenoj Jugoslaviji, protiv okupatora i domaćih izdajica. Pokret otpora pod vodstvom KPJ, komunističke partije Jugoslavije.
Od odluke o pokretanju ustanka u lipnju 1941. pokret je izvorno nazvan Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije, NOPOJ) te je stoga ukratko bio poznat kao partizani. Unatoč činjenici da naziv partizani znači gerilsko ratovanje, partizani su koristili taj način borbe samo do 1944. Pripremajući oružani ustanak, KPJ je 27. lipnja 1941. ustrojila "Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije", na čijem je čelu Josip Broz Tito. Tijekom jeseni 1941., svugdje je nametnuto ime "partizanski". 26. rujna 1941. Glavni štab NOPOJ preimenovan je u Vrhovni štab. Osnivaju se glavni štabovi (stožeri) za pojedine dijelove zemlje, pa tako i Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Glavni štab NOPO Hrvatske imao je pod svojim neposrednim zapovijedanjem pet operativnih zona uključujući Slavoniju sa Srijemom (bez Baranje), Dalmaciju do Neretve s livanjskim krajem i zapadnim dijelom Pelješca, poslije i istarske krajeve uključenu u FD Hrvatsku. Ostatak južne Dalmacije dolazi pod nadležnost GŠ NOPO Hrvatske ukidanjem nadležnosti Operativnoga štaba za Hercegovinu.
Prelazak s gerilske taktike na složenije oblike borbe obilježen je osnivanjem Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade,21. prosinca 1941.. Osnovana je kao postrojba sposobna djelovati gdjegod se ukaže potreba, te nije bila vezana uz pojedini teren kao što su bili gerilski odredi. Brigade su od početka pod snažnom kontrolom KPJ, s političkim komesarima u svim jedinicama.
KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.
Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović Tempo. Uspostavljena je "personalna unija" između političkog i vojnog rukovodstva. Vojne funkcije su u tijeku cijeloga rata ostale podređene političkim ciljevima; civilnim organima vlasti gotovo uvijek je davana prednost. Od desetorice članova Glavnog štaba, jedino je Tito imao vojno iskustvo (kao vodnik u austro-ugarskoj vojsci). Ovaj nedostatak nadoknađen je kasnije postavljanjem vojnih stručnjaka (bivših dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu i redovnih ili pričuvnih časnika JV) u niža tijela.

Na samom početku,partizanske snage su bile razmjerno male, slabo naoružane i bez ikakve infrastrukture. No, imali su dvije važne prednosti nad ostalim vojnim i paravojnim formacijama na području razbijene Jugoslavije: prva i najvažnija bio je mali, ali iznimno vrijedan kadar jugoslavenskih dragovoljaca iz Španjolskog građanskog rata; oni su bili jedini na području čitave Jugoslavije s borbenim iskustvom u modernom ratovanju, i to u uvjetima prilično sličnima onima Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Druga prednost, koja se očitovala sve više krajem rata, bila je činjenica da partizani nisu bili zasnovani na nacionalnosti, već ideologiji, što im je donijelo barem nekakvu podršku na svakom području, za razliku od drugih postrojbi i vojski. To je omogućilo partizanskim postrojbama pokretljivost i široku bazu za novačenje.
Okupacijske i kvislinške snage su bile itekako svjesne partizanske prijetnje, protiv koje su poduzimali energične akcije čišćenja i čitave kampanje. One su u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji zabilježene kao Sedam neprijateljskih ofenziva.

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. partizani dobivaju novi zamah. Odmah zauzimaju većinu područja koja je prije kontrolirala Italija, preuzimaju naoružanje, skladišta, strjeljivo. Kratkotrajno je oslobođen i Split. Ospkrbljuju se i popunjavaju redove (pristupaju im čak i Talijani antifašisti) te se pred nastupanjem Nijemaca i snaga NDH povlače u unutrašnjost i na otoke. Uz pomoć angloameričkih snaga (koje su se u međuvremenu iskrcale na Siciliji i zauzele južnu Italiju) partizani se utvrđuju na Visu, gdje se smješta i glavni stožer. I drugi otoci su bili važna uporišta, a jedan po jedan oslobađani su svi otoci južne i srednje Dalmacije. Jadranom plovi britanska mornarica, iz zračnih luka u Italiji i s Visa djeluju saveznički zrakoplovi, koji snagama NDH i Nijemcima nanose teške gubitke. Održavanje pomorskih veza između Visa i luka Južne Italije (posebno Barija) bilo je redovito već koncem 1943. godine. Brodovi su prebacivali u Italiju partizanske ranjenike i zbjegove civila (više od 55 tisuća uglavnom staraca, žena i djece i 11 tisuća ranjenika), a na povratku su dopremali savezničku pomoć.
Sa savezničkom zračnom podrškom (Operacija Flotsam) i pomoći Bugarske armije i Crvene armije, u drugoj polovici 1944. NOVJ se okrenuo situaciji u Srbiji, gdje većih borbi nije bilo od sloma Užičke Republike krajem 1941. 20. listopada Crvena armija, bugarske snage i partizani su nakon teških borbi i djelovanja topništva zauzeli Beograd u zajedničkoj Beogradskoj ofenzivi. Do dolaska zime, snage NOVJ-a kontrolirale su gotovo čitavu istočnu polovicu Jugoslavije - Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, kao i veći dio Dalmacije. Nakon prosinačkih operacija, kojima je oslobođen Knin, oslobođena je i čitava Dalmacija. Pozivi vojnicima na drugim stranama na pristupanje NOVJ-u pojačali su broj prebjega iz Domobranstva u Hrvatskoj i BiH.
Početkom 1945. NOVJ je brojio 800.000 boraca te je uz pomoć Bugara i Crvene armije probila Srijemsku bojišnicu. Sarajevo je zauzeto početkom travnja, dok je NOVJ ušao u Zagreb 8. svibnja 1945. Nakon ogorčenih borbi oko Rijeke i prolaska kroz Istru, partizani su ušli u Trst dva dana prije angloamerikanaca.
Na oslobođenim područjima se stvara nova sovjetska republika po uzoru na SSSR, a kako je to u praksi izgledalo pokazao sam u prošlom postu sa primjerom Dubrovnika i padre Petra Perice.
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no uspjeli su samo donekle, jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg.
Katastrofičnost i tragičnost ovih događaja je utoliko veća što su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat, preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini.

Hrvati su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.

U Jalti, na poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji. Za Jugoslavenske državljane je bila donesena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima - «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).
Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude pola-pola. Staljin je, poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunistički pokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe. Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a da se poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješili surađujući s neprijateljem. Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog 'balkanskog žandara' (Kraljevinu Jugoslaviju) kao i prije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije na Zapad.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, a dokumentacija - makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi - je izrazito manjkava. Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka Crvenoj Armiji, te istovremeno izručivanje "Jugoslavena" snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene "kvislinge". Obje 'kobne pogreške' vezane su uz istu osobu, Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona; McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je "Ministar i pokolji", (1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoj, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku "globu" od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena takva sankcija u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.
Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije riječima: "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se izbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…".
Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.
General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju prema Beču i Sovjetske snage.
Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u austrijsku pokrajinu Korušku.
Sa zapada dolazi u taj dio Austrije britanska Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.
U taj se kraj sljevalo mnoštvo njemačke vojske i folksdojčera izbjeglih s istoka Europe, ali i vojne formacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda, te pripadnika vojnih formacija s područja istoka i jugoistoka Europe koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni - uz borbe s vojnim formacijama koje su ih progonile - bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima, te su jedinu nadu u spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.
Sjedište brigadira Scotta, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom.
Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima.
Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta.
No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»
Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje “Jugoslavena“. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» - prisjećao se Scott).
Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčić ipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, te ćemo ih povesti u Maribor gdje će im se suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na međunarodne konvencije Crvenog križa.» Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument. General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati.
Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, shvativši da nema izbora, Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje, zatim svoje ljude prepušta krvavoj sudbini, a sebe ubija.

Prema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar za Sredozemlje pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na to mjesto 1942. god. postavio Winston Churchill. O važnosti te svoje službe Macmillan kasnije govori: «Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…». Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945. godine, postaje sve više zaokupljen problemom odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea (Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).
Prije bleiburške krize, britanske su snage su prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile s jugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali partizane u njihovim pokušajima da se dokopaju Hrvata. No, od 15.svibnja nadalje, politika britanskog 5.korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu.
Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanske Osme armije. Macmillan je prije toga 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.
U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Po povratku u Napulj 14.svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima.

Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Kirk - nakon konzultacija s MacMillanom - poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja: »Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi. Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjno.»
Robertson je zapovijed zaključio uputom: »Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.» Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju.
Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.
State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovu dobrobit…» Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usaglašuju da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.
No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već 16. svibnja 1945. godine predane Titovim snagama.

U međuvremenu se u Sloveniji provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu specijalnih snaga, specijalnoj jedinici koja je bila sposobna ispuniti osjetljive i tajne zadatke koji će ostati nepoznati uobičajenoj vojnoj liniji zapovijedanja. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici, te je osigurala suradnju u predaji zarobljenika snagama JA na način da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima. Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'. Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low (kasnije proizveden za lorda Aldingtona)
Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi "Veliko finale u Koruškoj" iz 1977. god. U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalomJNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu ("odbor 14. udarne divizije" je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):
"Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi 'Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.' nasmijao se podrugljivo. 'Bože sačuvaj!', žestoko je rekao. 'Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka ..."
Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na "neprijatelja") također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se "ustaše" nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina "ustaša" istaknula bijele zastave i predala se.]Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.

Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisu njihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretman vojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili su možda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekim posredovanjima za korist "Kraljevske vojske u otadžbini".
Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD (kasnije KGB) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili špijunski skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.
Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te je njegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Beča bila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora,Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi pomro je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije.
Stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih nevinih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine te put kojim pješice vraćani u logore po Jugoslaviji i putem iz zabave ubijani nazivamo križni put.

Glavni i idejni začetnik likvidacije hrvatskog naroda je masovni ratni zločinac Josip Broz Tito koji je zapovijedio cijelu ovu operaciju. To navodi i Simo Dubajić major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju na Kočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije.
Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.

General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ "Borba" 1949. god. citira Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata "zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: '221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. "Vražje" divizije, 373. "Tigar" divizije i 392. "Plave" divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika'.
Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata - ustaša i domobrana. Obzirom da nema naznaka da su "zarobljeni neprijatelji" u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan - te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša.
U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodom izgradnje autoceste kod stratišta u Teznom pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtni ostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH. Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, te procjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, za neke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola. Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6. (istočnobosanske) brigade 17. divizije JA. U zatvorenom rudničkom oknu Huda Jama kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, koji pretežno pripadaju ratnim zarobljenicima - Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik; pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava
Slovenski povjesničar Mitja Ferenc, koji na tim istraživanjima radi od godine 2001., iznosi u intervjuu iz 2005. godine procjenu da je na području Slovenije odmah poslije rata ubijeno više od 100.000 ljudi (uključujući Hrvate, Slovence, Nijemce i druge). Ta procjena ne obuhvaća ljude koji su na Križnom putu postradali drugdje u Jugoslaviji.



Post je objavljen 27.09.2016. u 18:51 sati.