zatvorim oči
i sve je od satena palo u med
može li se ublažiti
svota života
kada bez lica
prigušeno zvone zvona
a dubina klanca postaje
magličasta slika zanosa kao
slabosti
na vijugavim puteljcima
munjevito raste paprat
i skriva se zadah vjekova
bunila i nade
zatvorim oči
i razbacam tu ludu prašinu
oko naših nogu
a na stolu sentimentalna šalica
luja četrnaestog
prohladni večernji zrak
i zalazak sunca
svijet prolazi šutke
>
Post je objavljen 26.09.2016. u 18:07 sati.