Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/magnifikat

Marketing

Veličati Boga (magnifikat)

Zašto smo na ovom svijetu? Ako je Bog stvorio čovjeka, (a JEST), onda u Njega treba tražiti i dogovor na to pitanje. Gledajući Biblijsku objavu Boga o čovjeku stvoreni smo na njegovu sliku, da Njega proslavljamo u svojim tijelima.

Biskup Fulton Sheen to uspoređuje sa kemijskom-olovkom. Zašto ona služi? Za pisanje. Ako bi se htjela upotrijebiti npr. za otvaranje konzervi ne bi postigla svoju svrhu, a još bi se i slomila. Sve ima svoju svrhu.
A naša je da se u Bogu ostvarujemo. Veličajući Njega.

Riječ „magnifikat“ je latinska riječ, a čujemo je kad spominjemo Gospin hvalospjev: „Veliča duša moja Gospodina!“ To je jedina Gospina molitva koju imamo zapisanu u evanđelju. To je hvalospjev koju redovnici svakodnevno pjevaju moleći časoslov. /To je hvalospjev koji je bio i moja svakodnevnica četiri godine, kod misionarki, do pred kraj novicijata..., a odkud sam se ipak vratila – a pokušavajući zadržati nešto od onog molitvenog duha. /
Image and video hosting by TinyPic
Iako ne molim, kao redovnici, časoslov (molim krunice), sjećanje na „magnifikat“ je ostalo - a, evo i na ovaj način, kao adresa stranice. U novicijatu sam između ostalih imala priliku upoznati i sestru Benedikt, s Malte. Pričala je jednom o riječima o. Raniera Cantalamesse kako je dobro da što češće molimo Gospin „magnifikat“ jer ćemo tako u srcu zadržati stav ZAHVALNOSTI PREMA BOGU. Ako Bogu ne bi bili zahvalni za ono što nam dariva – zašto bi nam on i dalje išta darivao? Da. Trebalo je to zapamtiti. Ostala mi je u sjećanju i jedna njena lekcija u kojoj je prenosila riječi Ivana Pavla II, a citirala je da trebamo gledati na događaje „OČIMA VJERE“. Blog (stranica) najčešće se piše kao neka vrsta dnevnika. Ali zašto pisati nekakav blog – dnevnik? Nije li to egocentrično? Imalo bi smisla, jedino ako događaje učim(o) promatrati onako kako nas vjera poziva da promatramo, ne samo kao da smo za ovaj svijet stvoreni nego... OČIMA VJERE. (Jednom svećeniku, don A.M., se svidio naslov mog bloga pa je izdao i knjigu tog naslova, ali nemam ništa s tim).

Usput rečeno, zanimljivo mi je da sam slušala (potpuno nezaslužene) pohvale na račun bloga, zbog tih nekih pričica iz svakodnevnice, a kad sam počela pisati ozbiljnije članke i prevoditi (uglavnom) iz poljskog časopisa /engl. prijevod/„Love one another“ – pohvale su prestale. Hm... Nameće se zaključak: „Nešto nije u redu!“... A što to nije u redu? Komu je u interesu da se zadržim-o samo na pričicama? A da Istinu (o Bogu) ne istražimo malo dublje? Da samo pišem(o) gdje sam/smo? što radim(o), kako se osjećam(o), što volim(o), o navikama, o bliskim osobama, o obitelji, ... I ako se damo uhvatiti na udicu pohvala – lako možemo postati sredstvo u rukama drugih, koji mogu biti i neprijatelji obitelji, društva, Crkve. Možemo biti tako naivni da im (svojim pisanjem, fotografiranjem) i sami dajemo oružje kojim će se boriti protiv nas.
Zato je važno čuvati i razboritost, i privatnost, i poniznost, i čistoću srca, i vrijeme za Boga u svom danu, i pravu vjeru ne pomješanu sa uplivima raznih modernih pokreta (npr. sinkretizma, koji bi htio da se i naša stara i prava vjera u jednog Boga malo pomalo istopi i da svi „bogovi“ imaju jednako važno mjesto = Izdaja Isusa).

A kako živjeti „magnifikat“? Kako, po uzoru na Gospu, veličati Boga svojim životom?
Svatko ima neki svoj način, jer svi smo različiti. Časne sestre imaju svoj način, (a opet i različito, ovisno o redu kojem pripadaju), svećenici svoj, vjero-učitelji svoj, učenici svoj, sportaši svoj, novinari svoj, političari svoj, majke i domaćice svoj, bake svoj, itd ... A svi opet na način da zadrže svoj pogled na Bogu koji je nepromjenjiv, koji je Istina od koje se ne može odstupati u ime različitosti, u ime milosrđa, u ime tolerancije, u ime sviđanja, u ime „bratstva i jedinstva“...

Boga ne veličamo samo u DAN GOSPODNJI
(na linku je još jedna stranica magnifikat.bloger.hr) koju sam otvorila kako bi posvjestila važnost treće Božje zapovijedi, u Godini vjere (2012/2013). Nedugo zatim, primjetila sam da je i na internetskim stranicama Slobodne Dalmacije otvorena rubrika Misija SD - Dan Gospodnji ), no nemam ništa s tom „misijom“. Jer - prosudite i sami koliko „Slobodna Dalmacija“ ima zajedničkog s katoličkom vjerom? (Rubriku „osmrtnice“, možda?)
Kad otvorite tu blog - stranicu Dan Gospodnji primjetit ćete da se u ovoj župi uveo i blagdan: „Gospe Potravske“, na Državni praznik, 8.10. Pitala me jedna gospođa S.: „Je li to kod vas nešto kao Gospa Fatimska i Lurdska? sretan ?“ Nisam joj znala odgovoriti kako je to uveden blagdan, ali je očito da se ljudi pitaju: „Jel se tu komu Gospa ukazala?“ Koliko ja znam nije. „Ukazala se slika“, (nije čudotvorna kao Sinjska, ali ima „nadimak“ kao i Sinjska – „Gospa od milosti“) i župljani su pozvani da se utječu svojoj Gospi Potravskoj za pomoć. I tako Dan državnosti, kao pravi Hrvati (u selu sačinjenom mahom od Hrvata), kao pravi katolici (u selu sačinjenom od katolika) molimo se Gospi... Potravskoj... (!) A ove godine, čini se da će svečanost uzveličati i sam biskup, (bar je tako najavljeno u zadnje dvije nedjelje) tako što će posvetiti našu župnu crkvu (!) koja je u relativno kratko vrijeme, dobila neki posve drugačiji, moderan izgled

Nekad su kršćani veličali Boga i u katakombama, bojeći se javno ispovjedati svoju vjeru, od straha da ne bi bili kažnjeni, ubijeni... A mi eto, imamo moderna zdanja. Neki će naše moderne crkvene zgrade reći i da su i „prekrasne“. A zapravo je prekrasno samo onoliko koliko nam to pomaže da dušu više usmjerimo prema Bogu - koji je svet. (Usp. novu crkvu sv. Ante u Kninu, – koja je više nalik saborskoj ili nekoj koncertnoj dvorani, sa svojim visokim sjajem... Je li arhitekt u nekoj vezi sa saborom? Neki kažu da je. A zašto se onda čuditi da u takvim „dvoranama“ visokog sjaja bez ikakvog osjećaja srama, ulaze dame obučene i u prekratko i u preusko. Nije li se negdje u svom tom modernom sjaju – izgubio osjećaj za sveto?)

Moramo biti svjesni i toga da sve što većina odobrava - ne znači da je i dobro. Ako je opće prihvaćeno mišljenje da su gay parovi samo pitanje „orjentacije“ a ne nešto nemoralno - zar to znači da je biti „gay“ – ok? Ili abortus? Ili predbračni odnosi? Ili bilo što drugo? Istina ne ovisi o većini.

Nije ni prvim kršćanima, koji nisu imali nikakvih crkava, bilo lako veličati Boga. Morali se skrivati da ih ne ubiju. A pitanje je u kakvoj slobodi i mi živimo. Nema li i danas među nama kršćana koji žive - kao u katakombama? Nema slobode mišljenja. Nema slobode govora. Koliko god mi tvrdili da živimo u nekom demokratskom društvu – nema te slobode, jer živimo u strahu! Da, pa i unatoč tomu što su komunisti i neki dan (Bogu hvala) izgubili na izborima a pobjedila je "demokracija i kršćanstvo" (HDZ) !?! A tko je stvarno pobjedio, ako se u saborima glasa protiv Božje volje? I unatoč toj "slobodi" koju smo dobili - posvuda nekakve prijetnje, podvale i podmetanja, ako se ne složiš s većinom. I onda se čini najbolje - odustati od ideala. Da, ali u očima svijeta. Ne i očima vjere. Lakše bi bilo prikloniti se većini. I živjeti mirno. Pustiti neka svatko radi što ga je volja. I šutjeti.

A je li ideal uvijek šutjeti? Šutjeti kao „drvena Marija“. Šutjeti kao Gospa, kako u onoj lijepoj pjesmi o Gospi... „Kao Marija“. Šutjeti i onda kad nas ljubav prema Svetom tjera da kažemo nešto. Kad bi stalno šutjeli - ne bi ni vjeronauka bilo.

Nedavno je bila i katehetska škola za vjeroučitelje. U rukama smo imali program, sa sažetkom predavanja. Na koricama naslov vezan uz milosrđe, a na koricama slika koja meni osobno ništa ne govori o milosrđu. Ali nekome je i to „prekrasno“ možda. Što je (nepoznati) umjetnik htio reći?
Image and video hosting by TinyPic
Ne znam. Morala sam upitati jednog predavača koji je govorio o estetici što misli o naslovnici. Nije čini se ni on vidio poveznice s milosrđem. Ali netko tu vidi – milosrđe. A gdje se izgubio – Isus? Isus na križu. Lice milosrdnog Isusa. Ne znam...
Nešto nije u redu. Toliko valjda možemo zaključiti.

Neka svatko sebe preispita – kad će biti kao Gospa – u šutnji, a kad će biti – kao Isus – u riječima. Mi nismo ni Gospa ni Isus ni sveci. Ali i mi smo pozvani biti – među svetima. Biti kao oni - Prijatelji križaA kako?

Može nam biti od pomoći i da se pitamo – što Bog želi od mene u ovom trenutku? I možda, ispitujući svoju savjest, znam što želi - ali me strah. Strah me da ću izgubiti posao, strah me da će mi sutra netko napakostiti... Želim djelovati po Božjoj volji, ali strah me i ljudskog obzira. Što će ljudi reći... ? Tako i strahovi mogu vladati nama i našim odlukama.

Isus nam nije obećao put bez trnja, posut ružama. Ne. Tko bude išao za njim – nosit će KRIŽ. „Tko ne uzme svog križa i ne ide za mnom – ne može biti moj učenik“ – rekao je.

A kako zavoljeti križ? Križ naš svagdašnji...
Isuse, daj nam da zavolimo tvoj križ, i ne bojimo se – nositi ga. I tako Tebe veličati...
Image and video hosting by TinyPic
Neka nam svima Gospa Žalosna (koje se sutra spominjemo) - bude u pomoći.

Na blagdan Uzvišenja svetog križa, 14.9.




Post je objavljen 14.09.2016. u 20:50 sati.