moglo bi se slobodno okarakterizirati me kao naivnog idealista s velikom dozom utopije i nadasve maštovitog, pomalo dječji naivna, s vječnom nadom u bolju i ljepšu budućnost ovog svijeta i planeta, i prije svega vjerom u dobrotu, onu koja postoji još samo u bajkama,
no,
neće me to ni malo zasmetati,
odavno sam naučila prihvaćati samu sebe ne želeći se gurati u neki nerealno bitan položaj, već pokušati truditi se iz dana dan naučiti nešto novo, te nekim sasvim sitnim dijelom doprinijeti tom kotaču života koji se neprestano vrti dok mi trčimo, često dezorijentirani, ponekad prema trivijalijama ne uviđajući koje su to vrijednosti one zaista važne i bitne.
ovo ljeto pokušala sam posložiti vlastite prioritete i iskorostiti maksimalno to vrijeme bezbrižnosti kako za odmor tako i za poboljšanje same sebe, pogotovo u odnosu prema bližnjima.
započela sam sa preuređenjem životnog prostora. taj prosec još traje, a sada mi se nekako čini kako nikada neće završiti.
možda je to i pitanje mog karaktera.
jednostavno, volim promjene, vesele me i čine sretnijom.
kolotečina i učmalost me tjera na stagniranje. i u konačnici me čini nesretnom i nerealiziranom.
osim toga intenzivno sam se bavila s djetetom, što mi se vratilo u obliku pohvala od strane njegovih odgajateljica iz vrtića koji je uspješno počeo pohađati. izuzetno sam zadovoljna i sretna zbog toga, jer, toliko sam bila uzbuđena zbog te novosti u našem životu, čak sam se i malo pribojavala, iako sam se svim silama trudila skrivati sve te vlastite strahove i nedoumice. pa i pred samom sobom.
odlučila sam i baviti se više onim stvarima na koje mogu realno utjecati, one koje će polučiti vidljive rezultate, dok sve ono na što nemam utjecaj samo odraditi, ako baš moram, sa što manje nepotrenog trošenja energije, da ne velim uzrujavanja, koje mi vidljivo šteti u svakom pogledu.
distancirati se od raznoraznih pijavica, vampira, parazita, glodavaca i štetočina svake vrste, ponajviše onih emocionalnih.
raditi ono što volim, što me ispunjava i veseli.
nije uvijek lako i ne ide mi sve po špagici,
ali,
živim najbolje što znam i umijem,
a za sve greške, ionako odgovaram uvijek na kraju sama sebi,
jer,
jedino sam ja ta koja snosi poslijedice za sve svoje postupke.
stoga,
ne želim biti sklona prebacivati vlastite odgovornosti.
kako si složim tako će mi biti, drugačije ni nije moguće.
čovjek može puno toga sam. samo je potrebno malo dobre volje, puno upornosti, nešto samopouzdanja i vjere u vlastite sposobosti.
mogućnosti su mnogobrojne,
samo se ne smijemo ogranićavati,
nepotrebno,
niti uspoređivati,
jer,
svatko je za sebe jedinstven u svojim vrijednostima i kvalitetama.
jednom kada ih prepozna u sebi potrebno je samo osvijestit se i krenuti.
bez previše osvrtanja prema naprijed.
Post je objavljen 12.09.2016. u 01:02 sati.