Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

Hrvatskoj su potrebne reforme, ali joj je prije toga nužna terapija

Cirkus, agonija, farsa. Gubljenje u magli. Povlačenje za nos. Manipulacija. Nesnalaženje, amaterizam, politički diletantizam. Sve su ovo izrazi koji su se mogli čuti u hrvatskom političkom životu u proteklih mjesec dana i nema razloga vjerovati da se tako neće nastaviti sve dok aktualna situacija ne bude razriješena, kad god i kako god to bilo. Sve u svemu, šok i nevjerica, konsternacija, u nekim slučajevima iznenadjenost i uvredjenost činjenicom da dosad stabilna hrvatska demokracija poskakuje po neravnom putu neizvjesnih pregovora kojima se ne vidi kraj, umjesto da čvrstim i odlučnim koracima, s novim mandatarom i stabilnom većinom grabi prema naprijed, kao što je bio slučaj nakon svakih izbora dosad.

Na trenutak ćemo zanemariti činjenicu da je "prema naprijed" dosad uglavnom bio sinonim za "nizbrdo".

I zapravo nije teško razumjeti ovakav stav. Ljudsko biće kao takvo generalno ne voli nestabilnost. Voli siguran i utaban put za koji je bar donekle jasno kamo ide, pa neka je put i loš, neka vodi na ne tako dobro mjesto; ljudska psiha ima svojstvo prilagodbe i najbitnije joj je da se vidi kamo ide, pa ako je to kamo ide loše, već će se nekako prilagoditi, pripremiti i pokušati prebroditi moguće nevolje.

No, kaotičnost i nepredvidivost aktualne situacije analno-retetivnim osobama naviklima na red - pa makar taj red bio destruktivan - nemnovno kida živce i pričinja bol te je zato žele na bilo koji način dokinuti.

I to bi bilo jedno objašnjenje povišenih tenzija, glasnog negodovanja, oštrih kritika koje često prelaze granicu argumentiranog, pa i granicu dobrog ukusa i to toliko da je čak i jedan istaknuti SDP-ovac ovih dana to morao primijetiti. Jednostavno, ljudi, a posebno Hrvati, navikli su na jedan uredan postizborni proces u kojemu se zna tko je pobjednik, a tko pobijeđeni: pobjednik uzima blago, žene, meki toalet-papir, a pobijeđenome ostaje samo da na sredini terena na koljenima sluša huk tribina i čeka svoju priliku za četiri godine ili, akobogda, manje. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. I što se sad tu neki mulci bez političkog iskustva imaju igrati jezičca na vagi? Kako se usuđuju davati si veću važnost od one koja im po broju osvojenih glasova pripada? Dajte završite s tim, neka netko već jednom dođe na vlast i nastavi s pljačkom i destrukcijom tako da sljedeće četiri godine (ili, akobogda, manje) možemo u miru pljuckati po toj i takvoj vlasti, kakva je, takva je, naša je, govoriti kako nam je loše i kako smo si sami krivi, čekati sljedeće izbore, svađati se po internetu o ustašama i partizanima, mrziti Srbe, gledati nogomet, ići na vojne parade i planirati odlazak u inozemstvo, ne nužno tim redoslijedom.

No iza svega ovoga postoji i jedan dublji razlog, manje sprdljiv i daleko ozbiljniji, koji govori da je ovakav dugotrajni kaos, neizvjesnost, pa možemo ga nazvati i cirkus, zapravo najbolja stvar - a možda čak i jedina dobra - koja se Hrvatskoj u ovom trenutku može dogoditi.

Anatomija bolesnog tkiva

Naime, ono što je neprijeporna istina je da je danas hrvatsko društvo dubinski i sveprožimajuće bolesno i to na gotovo svim razinama. Na najvišim razinama vlasti nalaze se pojedinci nesvjesni i, još gore, nezainteresirani za stvarnost koja ih okružuje, izolirani u visokim dvorcima izgrađenima proteklih desetljeća i nesposobni pojmiti dugoročne posljedice svojih postupaka za sve izvan njihovih debelih zidina. Ispod njih, sljedeći ešalon: u ministarstvima, upravama i agencijama, s nosevima zabijenima u svoje urede, tajnici, podtajnici, savjetnici, upravitelji, ravnatelji i referenti narcisoidno si tepaju o vlastitoj važnosti i grčevito se trude provoditi pravila koja su sami donijeli u velikom broju slučajeva isključivo kako bi se stekao dojam da se nešto radi, dok su ustvari već odavno sami sebi svrha: parazitska kasta u koju se redovno zapošljavaju deseci, stotine, možda i tisuće podobnih i zaslužnih i daju im se čvrsti ugovori kako bi se maksimalno otežalo njihovo kasnije izbacivanje iz fotelja. I tako uhljebljeni, zapravo, čine nezanemariv dio hrvatskog društva koji je - posebno s obzirom na svoj položaj - itekako sposoban diktirati svoju volju ostatku populacije. A ta volja je, prije svega, raditi za vlastitu korist, a za onu društvenu ako se baš mora i ako se to baš ne može izbjeći.

Ispod njih su, recimo, terenski rukovodioci, državni službenici, policajci, suci, srednji i mali poduzetnici, ali i određen broj ljudi u ministarstvima i državnoj upravi nekim slučajem zaposleni bez protekcije (jer netko ipak treba nešto i raditi), koji svi skupa također imaju relativan utjecaj na određen broj ljudi s kojima se sreću, ali koji nemaju baš predodžbu o nekom općem smjeru kamo se cijela stvar kreće. Uz to su dodatno opterećeni disfunkcionalnim sustavom koji su im nametnuli oni iznad njih, a, iskreno, posljedično s obzirom da ipak predstavljaju prosjek, i sami su često korumpirani ili bar oportunistički usmjereni prije svega na osobnu korist i izvlačenje najviše što se može za svoje privatne potrebe.

I na kraju, na dnu sjedi narod, potrošači-preživači, birači, taoci svega dosad nabrojenog, ali i svoje izgubljenosti u vremenu i prostoru, koji onima gore s oduševljenjem služe kao topovsko meso za ideološke, interesne i ostale sukobe, a svakih nekoliko godina i kao pokriće za vlastitu važnost i legitimitet. Neorganiziran i isparceliran u ideološke, regionalne, intelektualne i imovinske torove zabavlja se međusobnim sukobima, pronalaženjem krivaca na svim stranama (to jest u drugim torovima), kritično podijeljen i nesposoban za jedinstveno djelovanje i pronalaženje zajedničkog cilja, a sve u svrhu održavanja postojećeg stanja. Vladajuće stranke koje su prigrlile ideologije i upregnule ih u vlastiti interes - kako bi podijeljenom biračkom tijelu mogle neprestano dobacivati kosti za glodanje - služe samo kao smokvin list oligarhijama u dubini ni ne pokušavajući zagrepsti dublje od površine, bilo zbog nedostatka interesa, sposobnosti ili bilo kakve dugoročne vizije.

I, kad se sve podvuče, imamo naciju i državu rođenu u grijehu pljačke izvedene pod maskom nacionalnog preporoda i etničke purifikacije koja zbog svega toga nikad nije ni mogla funkcionirati drugačije nego kao labava konfederacija interesno usmjerenih klanova kojima država nije ništa drugo nego švedski stol. Umjesto da bude zajednica koja bi, bar u prvoj aproksimaciji, trebala imati jedinstveni cilj nekakvog zajedničkog boljitka i napretka, hrvatsko društvo je nakupina psihotičnih pojedinaca koji će do smrti debatirati o svemu - povijesti, ideologijama, nogometu, Srbima, homoseksualcima, vjeronauku i zdravstvenom odgoju, tko je kome koga ubio prije petsto godina - nego da na trenutak stanu, pogledaju oko sebe i razmisle što treba učiniti da bi im sutra bilo fizički bolje, ne nužno kao zajednici, nego čak i kao pojedincima.

Razgovor gluhih

Svu tragediju izgubljenosti i odvojenosti od realnosti vladajućih stranaka pokazala je i predizborna kampanja koja je iza nas, a koja je bila jedna od najvećih groteski - ako ne i najveća - koje je Hrvatska vidjela od svog nastanka, a vjerojatno i dulje. Potpuni izostanak bitnih tema, bilo kakve diskusije, dijaloga, i stavljanje naglaska na potpuno nepotrebne i besmislene teme do kraja je ogolio ne političku i moralnu, nego psihološku krizu u kojoj se hrvatsko društvo nalazi. U situaciji kad za vratom sjedi sve veći vanjski dug, kad je država u krizi kojoj se ne vidi kraja, kad se vanjskopolitički problemi zahuktavaju, trošenje dva mjeseca na jedno ovako veliko ništa je konačni pokazatelj koliko je hrvatska politika klinički mrtva, koliko se sve svodi na to tko će držati kesu, a ne što će s njom i raditi, jer radit će, zapravo, isto.

Računica je, naravno, jasna: u nedostatku bilo kakve ideje kako bi trebalo voditi državu HDZ-u je jedino preostalo da iz ladice izvuče svoj standardni arsenal i njime privuče onih 700.000 građana s mentalnom retardacijom (ovo nije uvreda nego činjenična dijagnoza), dok je SDP spretno iskoristio priliku da iskoristi strah - donekle i opravdan - i sebi u tor pozove ovčice kojima se vjerojatno i gadi politika koja se provodila protekle četiri godine, ali koje nakon svog cirkusa u proteklih godinu dana (ovaj put onog pravog, sa šatorom i uz dodatak plinskih boca koje će se u godinama koje dolaze vjerojatno pokazati kao presudan uzrok ovako ravnopravnog izbornog rezultata) jednostavno nisu osjećale da imaju izbora: ili nesposobna interesna klika koja nema pojma što radi ili sudski verificirana zločinačka organizacija s demokratskim manirima Pola Pota.

I u takvoj situaciji potpunog rasapa i podijeljenosti, kako itko može očekivati provođenje bilo kakvih reformi? Koliko je realno razmišljati o nečemu takvome postalo je jasno u protekle četiri godine. S jedne strane, kristalno je jasno da HDZ nema ni želje ni potrebe ni mogućnosti za nečim takvim jer riječ je o stranci kojoj je 19. stoljeće nedostižna apstrakcija. S druge strane, SDP jasno pokazao da se ni od njega ne može očekivati ništa: sporadični koraci naprijed u protekle četiri godine bili su više slučajni posrtaji nego namjerni potezi, a afere sa Zdravstvenim i Građanskim odgojem pokazale su da ni "socijaldemokrati" nemaju apsolutno nikakve ideje osim politiziranja i plašenja "svog" biračkog tijela zlim neprijateljem i beskonačnog trkeljanja o ideološkim pitanjima i prepucavanja o ustašama i partizanima, jednostavno zato jer im je bilo što drugo izvan mentalnog dosega.

Reforma kao apstraktna pojava

I tako se pokazuje tužna i užasna istina da je hrvatsko društvo, zbog poprilično uzmaklog stadija psihičke bolesti, organski nesposobno provesti "prijeko potrebne reforme", što god ta floskula značila. Otprilike kao što psihičkom bolesniku nećete riješti egzistencijalne probleme tako da mu date novac za stan i hranu iz jednostavnog razloga što će ga isti - proćerdati. Ili će kupiti alkohol ili cigarete ili će otići u kockarnicu ili će ga strpati pod jastuk i nastaviti gladovati u hladnom stanu ili će ga jednostavno razbacati po cesti. Također, neće biti nikakve koristi od toga da mu date posao jer ga jednostavno - neće znati obavljati i vjerojatno će dobiti otkaz čim mu okrenete leđa.

Jednostavno, tragično nefunkcioniranje države, trošenje na sve strane, loši rezultati na svim poljima, sve su to samo simptomi te dubinske psihičke bolesti naroda i države, i u takvoj situaciji jurišati u nekakve apstraktne "reforme" bez da se dobro napravi dubinska priprema je sve samo ne produktivan posao. U sadašnjoj situaciji, svatko ima neku svoju ideju kako bi te reforme trebale izgledati, a nitko nema ni strpljenja ni želje saslušati nikoga drugoga - ili ste u krivoj stranci ili krive vjere (ili nevjere) ili iz krive regije ili imovinskog stanja. Možda se nekome ne sviđa vaš način govora, obrazovni status, nacionalno porijeklo, tko zna što. I nijedna "strana" na to nije imuna, što se, opet, pokazalo u slučaju uplitanja u prosvjetu što se pokazalo kao savršen primjer za sve ostalo što u Hrvatskoj ne valja: dok školstvo puca po šavovima, sustav je administrativno blokiran do disfunkcionalnosti, škole se fizički raspadaju, hrvatski učenici su debelo ispod evropskog prosjeka, jedino čega se "lijevi" mogu sjetiti je uvođenje novog predmeta koji bi provodio njihov vlastiti "vjeronauk" (ma koliko razuman i razložan, ali i dalje "vjeronauk"), dok se građanske udruge angažiraju u križarskom ratu protiv crkvenog vjeronauka koji je, realno, jedan od najmanjih problema hrvatskog školstva (ne zato jer je pitanje nebitno, nego zato jer čovjeka kojeg je upravo raznijela granata nećete pitati koje je vjere pa da znate kojeg popa treba tražiti, nego ćete valjda najprije trčati po bolničara da ga pokuša zakrpati, a poslije neka se moli kome hoće).

Liječiti uzroke, a ne simptome

Ovakvo pomanjkanje osjećaja za realnost proželo je sve slojeve hrvatskog društva, od vrha do dna, kako imovinskog, političkog, tako i obrazovnog. Glavne teme i dalje su domovinski rat, ideologija i religija, svakodnevni život svima je na ustima samo na razini floskule, dok nitko tko je na vlasti ili blizu nje nema ideju što zapravo treba napraviti, a ako netko i ima, sigurno se može naći netko tko ima ideju koja je suprotna onoj prvoj.

Drugim riječima, pacijent je u teškom stanju deluzije, nije sposoban razlučiti bitno od nebitnog, živi u izmišljenim svjetovima i vrlo često bježi u pretjerano idealiziranu prošlost ili izmišljenu realnost i nije sposoban uložiti napor kako bi svoju sadašnjost i budućnost učinio prihvatljivijom i podnošljivijom.

Trećim riječima, psihička bolest društva je uzrok, a disfunkcionalna država je simptom, i svatko s imalo soli u glavi će znati da treba liječiti uzroke, a ne simptome.

I u takvoj situaciji, ono što je primarno potrebno, prije bilo kakvih reformi, financijsko-administrativno-poslovno-organizacijskih, je terapija. Ne u svrhu nekakve promjene odnosa u hrvatskom društvu - jer odnosi u smislu značenja te riječi, zapravo, uopće ne postoje - nego u svrhu njihovog uspostavljanja.

Jer, tužna je istina, politička klima danas u Hrvatskoj je efektivno klima permanentnog građanskog rata. Sa suprotnom stranom se ne diskutira, suprotnoj strani se ne pokušava objasniti i argumentirati; tajna želja svih sudionika aktualnih političkih procesa je da suprotna strana jednostavno nestane kako bi se vlastiti stavovi mogli provesti u djelo. Nema tolerancije, volje za dijalogom, čak ni želje za manipulacijom kako bi se protivnik nekako navukao da pristane. Jedino što je ostalo je želja ga se eliminira.

Prijeko potrebna terapija

No, što bi ovdje uopće mogla biti terapija? Kao prvo, razbijanje ustaljenih obrazaca u obliku zacementiranih stranačkih blokova. "Lijevi" i "desni" birači se, kao prvo, trebaju prestati bojati jedni drugih, a kao drugo, prestati shvaćati SDP i HDZ kao nekakvu "socijaldemokratsku" odnosno "demokršćansku" opciju. Ovdje treba napomenuti da među njima (ipak) ne postoji stroga simetrija; "lijevo" biračko tijelo je poprilično inteligentnije i tolerantnije od onog koje glasa za HDZ. Međutim, ako smo za demokraciju, treba prihvatiti vrlo žalosnu i nepovoljnu činjenicu da u demokraciji i nepismeni i retardirani imaju pravo glasa. Ne mora nam se to sviđati, ali to je tako. Uzmi ili ostavi. Ako već niste u Irskoj ili na Novom Zelandu i ne planirate tamo biti u skorije vrijeme, onda pogledajte istini u oči: oni postoje i oni izlaze na izbore. I ako se ne namjerava ukinuti demokracija, onda je bolje prihvatiti tu činjenicu.

I u takvoj sitaciji besmisleno je povlačiti crte u pijesku i reći "s njima ne surađujemo". "Oni" su, efektivno, polovica hrvatske političke populacije koja se neće dezintegrirati samo jer je netko tamo odlučio da ih neće uzeti u obzir i što ih se više bude antagoniziralo, taj blok može biti samo još čvršći. Umjesto toga, treba spustiti loptu.

Međutim, i "lijevi" blok je jednako antagoniziran jednostavnom činjenicom da je Tomislav Karamarko osvjedočeni lažljivac čija svaka rečenica zapravo govori "mi želimo vlast samo kako bismo bili na vlasti, nemamo program, nemamo ideje, nemamo ništa, mi smo interesna skupina kojoj je cilj napuniti si džepove". I u takvoj situaciji, zaista, tko god prihvati dati ključeve države njegovoj stranci mora biti potpuni retard.

Konstruktivni kaos protiv destruktivnog reda

I u takvoj situaciji je zaista jedino što ima smisla napraviti šok-terapija. Potpuno razmrdavanje političkih struktura, potenciranje političke nestabilnosti i nesigurnosti kako bi se, kao prvo, blokovi počeli rasipati i, kao drugo, birači počeli shvaćati da glasanje za "jedne" nije jedini način da se oni "drugi" održe dalje od vlasti. I u takvoj situaciji, odgađanje konačne odluke, beskonačni pregovori, zahtijevanje (gotovo) nemogućeg je zapravo poprilično dobra stvar!

Isto tako, optužbe na račun Mosta o izgubljenosti, nemuštosti, nedostatku političkog programa, ideje i, generalno, idejnoj promašenosti, su precizno ispaljene, ali, na žalost, na krivu metu. Kao prvo, sve te stvari nemaju ni puno važniji i jači akteri: HDZ i SDP. Međutim, još važnije, nitko u Hrvatskoj u ovom trenutku niti ne može imati ideju, plan, strategiju i program iz jednostavnog razloga: bilo kakva ideja, plan, strategija ili program se u ovom trenutku NE MOŽE PROVESTI. Božo Petrov je mogao u prvom obraćanju nakon izbora izaći s apsolutnim savršenstvom od plana, s programom koji su zajednički pisali Alah, Jahve i Karl Marx. No, taj i takav program bi u nepostojećem izgovoru od države kakva je Hrvatska završio samo kao mrtvo slovo na papiru, pri prvom pokušaju provedbe zaglibljen u ladicama ureda agencija i ministarstava, ugušen u nepreglednoj mreži korupcije, ugašen u močvari groteske koja se danas naziva "hrvatsko sudstvo". Svaka reforma, plan, program ili strategija koju bi bilo koja stranka iznijela u ovom trenutku je, zapravo, bezvrijedna bez onog osnovnog preduvjeta da se išta u Hrvatskoj počne pomicati s mrtve točke: da se napravi temeljita i bespoštedna čistka, ali ne (samo) u državnoj upravi, nego i u glavama ljudi - i to velike većine - jer bez promjene u glavama, bez uklanjanja psihoze koja blokira svaki konstruktivan pokret, nikakva reforma ne može uspjeti.

A, još jednom, kaos, novitet i nesigurnost prilikom pokušaja sastavljanja vlade su dobar korak na tom putu: dekonstrukciji mentalnih tvrđava postavljenih u glavama birača.

Neka struka radi svoj posao

No, ova priča o terapiji nije samo metafora. Ono što se ovih dana i tjedana događa na političkoj sceni zapravo zaista ima elemente psihološke terapije u kojoj iskusni stručnjak pokušava pomiriti dvije zaraćene strane. Iako to uopće nije oportuno (jer, budimo iskreni, Most je dosad već nebrojeno puta mogao debelo unovčiti svoje fotelje), uporno inzistiranje na "vladi nacionalnog jedinstva" izgleda kao psihološka seansa kojoj je cilj riješiti prisutne probleme kod sudionika kao što su nasilje i nepovjerenje. Naravno, to što je Božo Petrov psihijatar nikako ne može biti slučajno, ali svi elementi su tu: pozivi na razgovor, ucjene ("ako ne dođete, razgovarat ćemo samo s drugom stranom"), zatim još malo poziva i neprekidno ponavljanje razloga zbog kojih se sve ovo radi: boljitak svih, a ne samo nekih. Da je ovo samo akcija psihološke pomoći, radilo bi se o akciji sa svim pravilima struke. Međutim, riječ je o politici pa tamo mnogi ne vjeruju u iskrenost rečenog.

Također, u psihologiji i psihijatriji je poznato da je, prilikom terapije kojoj je cilj izliječiti pacijenta od njegovog psihičkog poremećaja, jedna od uobičajenih reakcija je otpor. I upravo se sada možemo vratiti na početak teksta, na nelagodu, negodovanje i kritike koje sa svih strana lete prema Mostu. Poremećaj je identificiran, terapija je, na neki način, počela, ali pacijentu se to ni najmanje ne sviđa i počeo je pružati otpor. U društvenim okvirima, ovo se može reći i drugačije: stari sustav se našao ugrožen i sada se brani svim sredstvima; u postojeću okoštalu strukturu ušlo je strano tijelo i ono se sada svim sredstvima pokušava izbaciti van. Ništa drugo ne može objasniti toliku navalu antagonizma prema ovoj novoj snazi na političkoj sceni, količinu ispraznih floskula kojima se obasipa Most, ne samo od "političkih analitičara" i "nezavisnih medija" (kojima, istina, treba dati benefit of the doubt i dozvoliti mogućnost da to nije zato jer su vezani uz staru oligarhiju, nego jednostavno zato jer se sada pojavilo nešto novo i nerazumljivo i što ih ispunjava duševnim nemirom i izaziva nasilnu reakciju) nego i od običnih građana po društvenim mrežama.

Feudalna mafiokratska republika Hrvatska

Ovdje ipak treba biti iskren i spomenuti desničarsku prošlost većine dužnosnika Mosta i raznim teorijama da je ovo samo "pokušaj rehabilitacije HDZ-a", da je riječ o bivšim "Hrastovcima" i slično, "koji su još gori od HDZ-a". No, što to točno znači? Neminovnost koalicije s HDZ-om? Dodatna klerikalizacija Hrvatske? Opet, i ovo je jedan od simptoma bolesti: strah bez jasne predodžbe o pravoj prirodi prijetnje i o tome kako bi se ona na kraju realizirala. Osim toga, ovo je još jedan ideološki argument beznadežno zaglibljen u "stari" način razmišljanja, ukalupljivanje u svjetonazorske blokove i podjela na "nas" i "njih", što samo pomaže da se stvari nikad ne izvedu na čistac. Isto tako, jedno od mogućih objašnjenja bilo bi i to da su se "pošteni demokršćani" okupili kako bi hrvatsku desnicu otrgnuli iz kandži beskrupulozne mafiokracije.

No, čak i ako se sve zajedno pokaže kao velika prevara, ako se Most pretvori u nečije oruđe, činjenica je da je, za ovu priliku, ako je cilj demontirati dosadašnju strukturu, Most najbolji alat. Ukoliko se pokaže da je alat zakazao, bit će odbačen i pojavit će se novi. "Treći put" na zapadu je "kompromis" između socijalizma i kapitalizma; "Treći put" u Hrvatskoj, iako je u upotrebi isti naziv, nema veze s tim, nego je jedina nada za razbijanje vladajuće dualne oligarhije. Ukoliko Božo Petrov iznevjeri, naći će se netko drugi.

I nema smisla raspravljati "tko stoji iza njih" jer, na kraju, kao što neki uporno ponavljaju, potpuno je nebitno je li nekakva politička opcija lijeva ili desna, zalaže li se za socijalizam ili kapitalizam, kad se društvo u kojemu živimo može najbolje opisati kao polugrađanski mafiokratski feudalizam i za čije je uklanjanje i rušenje potrebna puna suradnja i demokršćana i socijalista - pri čemu jednostavno treba shvatiti da niti je SDP socijalistički niti je HDZ demokršćanski, ali njihovi birači to itekako jesu.

I ovdje je najmanje bitno tko i zašto vidi Božu Petrova kao nekakvog hrvatskog mesiju. Božo Petrov je političar, a političari dolaze i odlaze. Ukoliko se zaista dogodi da je Most "stranka opasnih namjera" i da je riječ o još jednoj prevari birača, to će se obiti o glavi Mostu i njegovim liderima. Ovdje je riječ o ideji da treba izaći iz začaranog kruga u kojemu se izmjenjuju krađa potpomognuta strahom od komunizma i nesposobnost potpomognuta strahom od fašizma. Ako se na kraju pokažu opravdanima bojazni da je Most samo još jedno HDZ-ovo kukavičje jaje, pa, i to će jaje trajati samo do sljedećih izbora. Ono što je sigurno je da je riječ o trenutno jedinoj realnoj alternativi dvopartijskom i dvoideološkom sustavu (u kojemu su "ideologije" zapravo samo izgovori za pretvaranje države u klijentelistički privatni servis) koji Hrvatsku gura sve dublje u ponor. I, kao i svaka alternativa, moguće je da će u nekom trenutku propasti i izokrenuti se u svoju suprotnost. Međutim, ako je već riječ o sukobu ideologija i ako hrvatski građani glasaju na temelju idologija, a ne na temelju realnosti, onda je ideologija neutralnosti i nacionalnog pomirenja valjda nešto čemu bi trebali dati bar neku šansu.


Post je objavljen 11.12.2015. u 15:27 sati.