Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/chablis

Marketing

OPROŠTAJNO PISMO

Novac, što se mene tiče, nije u pitanju. Nekad je bio, danas više nije. Mogla bih ga dijeliti, ali učili su me da se novac ne poklanja nego zarađuje. Međutim, Katarinin cilj bilo je bogatstvo bez rada, ali prekasno sam to shvatila.
Majka kuharica i otac krovopokrivač učili su me od malena poštenju, da ne kradem i ne lažem. Roditelji su umrli, a ja sam i dalje ostala kakva sam i bila. Jedino što danas više ne spadam u siromašne. I naravno, problemi s kojima se borim druge su vrste. Prije je bilo teško naći dovoljno jeftinu, a lijepu haljinu, a sad haljine mogu birati gdje god želim i kupiti koju god želim, ali nemam vremena.

Danas je uobičajeno da imaš osobnog trenera koja smišlja vježbe baš za tebe, osobnog nutricionistu koji zna sve o tvom želucu i crijevima pa njima prilagođava namirnice, osobnog bankara koji tvoj račun poznaje bolje od tebe, osobnog frizera koji dobro poznaje tvoju kosu i njeguje je šamponima i uljima koji su proizvedeni baš za nju, možda čak u nekoj kućnoj radinosti. Sve mora biti osobno, a ja imam toliko posla da bi mi dobro došlo da imam još jednu osobnu sebe koja bi radila moj posao kako bih ja stigla i nešto drugo. Nije to lako priznati, ali i moj ljubavni život pomalo pati. Nije da nemam nikoga, mlada sam još, ali ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem muškaraca koji su bacili oko na mene ili ja na njih. Kakva su ova vremena vezana uz moje obaveze na poslu dobro da ikoga imam.

Iako u siromašnoj obitelji odrastala sam jako lijepo. Ako se pridjev lijepo može koristiti za odrastanje. Mama je fino kuhala, svaki dan domaća juhica ili čušpajz, nešto za pojesti sa žlicom, nedjeljom pohana piletina, kolač s pekmezom i puno smijeha jer moj je tata bio pravi vic maher. Pa tako još iz djetinjstva nosim sa sobom svoje hobije o kojima više razmišljam nego što im se posvećujem, i dalje se družim se s prijateljicama s kojima sam se igrala u parku pored zgrade koje su dolazile iz sličnih radničkih obitelji poput moje pa sam danas i posebno socijalno osjetljiva i često obilazim domove za nezbrinutu djecu i starije osobe. Starci mi se raduju, a ja im donosim bombone kao da su mala djeca. Nekim bakicama raščešljavam kosu, nekima donosim cvijeće, s nekima prošećem hodnikom gore-dolje i one su sretne kao da su bile na korzu iz svoje mladosti. Kad posjećujem djecu stavljam ih u krilo pa im čitam priče, sjednem s njima na pod pa slažemo gradove od kocaka i zajedno pjevamo.

Radi tih mojih potreba za pomaganjem što u domovima što prijateljicama kojima često moram biti oslonac ili rame za plakanje, posao često nosim kući gdje me s veseljem dočekuje Radovan. No, od njega nemam baš puno koristi što se tiče pomoći u kući ili oko mog posla. Da budem potpuno iskrena samo mi odmaže, ali on je toliko drag i mio da ga ne bih mijenjala ni za kojeg drugog. Za njegovu ljubav i to ću pretrpjeti. Katkada ne može dočekati ni da svučem kaput već je na meni. To naše maženje je nekad tako strasno da dlake lete na sve strane, ali neću odati sve naše tajne prije nego vam još nešto ispripovijedam. Dala sam postaviti kamere, tako da mogu vidjeti što radi i onda kad nisam kod kuće. Dobro, netko će reći pa ta Vilma stvarno pretjeruje, od one dobre djevojčice koja je mami pomagala prati posude u kojima se kuhao ručak, od one djevojčice koja je trećinu svog džeparca odvajala za milodar u crkvi svake nedjelje i na kraju krajeva Vilma koja obilazi stare i bolesne, te malenu i zaboravljenu djecu postavlja kameru kako bi kontrolirala Radovana! Ali kamera u kući pokazala se jako dobrom stvarčicom. Ma ne, nisam ja od onih nastranih, stvarno nisam. On je toliko poseban da me zanima radi li i dok me nema takve stvari kao kad sam ja kod kuće.

No, da se vratimo na ono kad sam spominjala kako danas svi imaju neke osobne savjetnike, trenere, frizere. Tako sam i ja zaključila da naprosto moram uzeti osobnu bedinericu. Ženu koja će brinuti o mom stanu, a malo i o Radovanu. Žena za ispomoć u kući. Sjela sam za računalo, u tražilicu utipkala “Žena za ispomoć u kući“ i otvorilo se toliko oglasa koliko ja nemam vremena čitati. Pročitala sam ih nekoliko, da se ne lupam po glavi zbog brzopletosti, ali vrlo brzo sam odabrala jednu koja mi se činila sasvim u redu.

Gospođa Katarina, tako je ime mojoj osobnoj spremačici, započela je s radom istog dana kad je došla na dogovor. Elegantna, njegovana, fina ženica koja je bacila pogled na stan i rekla da misli da može održavanje preuzeti na sebe i da vjeruje da ću biti zadovoljna. Osim što je bila dotjerana, donijela je sa sobom i koferčić. Zamislite taj stil! Kroz glavu su mi prošle neke scene iz starih filmova u kojima su spremačice imale pregače i traku u kosi. Moja, pretpostavljala sam, sa sobom donosi odjeću u koju će se presvući, možda borosane, lateks rukavice, a možda i maramu za kosu. Baš mi je bila jako simpatična. Pitala sam je trebam li nabaviti neko posebno sredstvo za čišćenje, krpu, metlu, ni sama ne znam što, ali rekla je da je dovoljno ovo što imam. Sve sam to zapitkivala više iz razloga što mi je bila zanimljiva nego stoga što je nešto od sredstava nedostajalo.

Cijena njenog rada nije bila mala u odnosu na druge spremačice, ali već sam rekla da novac nije problem i nisam htjela biti sitničava. Najvažnije je da vam se čovjek svidi i da imate povjerenja u njega. A Katarina je djelovala baš tako, kao osoba kojoj mogu povjeriti i stan i sve najdraže u njemu.

Kad sam riješila pitanje spremačice, odmah se oslobodilo malo vremena i istog sam dana nakon posla pohitala u azil za napuštene pse jer sam odlučila da ću jednom tjedno donirati hranu i izvesti svaki puta drugog psa u šetnju. Jedan dan azil za napuštene pse, drugi dan kava s prijateljicom koju je napustio suprug, treći dan umirovljenici, četvrti dan djeca bez roditeljske skrbi, peti dan nabavka hrane za sljedeći tjedan, ali to i ne traje tako dugo jer Radovan i ja smo sami, a on ne jede baš puno dok bih ja rado pojela više, ali moram misliti na tjelesnu težinu. Pretilost je opaka bolest koja se prikvači na tebe dok kažeš keks. Ili točnije dok ga pojedeš. Šesti dan joga, jer ako se čovjek nakon napornog radnog tjedna ne opusti sljedeći radni tjedan ne može biti uspješan. A poslovni čovjek pod stresom nije efikasan.

Nažalost, ta idila je trajala jedva jedvice mjesec dana. Vrativši se jedne večeri, čim sam otključala vrata, po Radovanu sam vidjela da nešto nije u redu. Bio je nekako pokunjen, isprepadan, nisam mogla zamisliti što se to moglo dogoditi pa ipak mi dijelimo kako se kaže i stol i postelju već godinama. Ali takvog ga još nisam vidjela. Skidajući kaput nije me ni dotaknuo, ni okrznuo, a na moja pitanja „Ma što je milo moje, što se dogodilo?“ on ni bu ni be. Roleta nije bila spuštena i mjesečina je obasjavala dnevni boravak. Već iz hodnika vidim kako na stolu stoji list papira. Još bosonoga uputila sam se prema stol. Kad sam uzela papir u ruke morala sam sjesti od težine ispisanih riječi. Rukopis je bio vitičast, ukošen, točke na „i“ i „j“ bile su nacrtane poput mjehura od sapunice.
Pisalo je:

“Gospođo Vilma,
žao mi je što Vam moram otkazati suradnju jer vaš je stan toliko prljav da mi se diže želudac čisteći ga. Ne zamjerite, ali dok pokušavam skinuti naslage ulja sa štednjaka, odlijepiti čaše zamrljane tim vašim zdravim sokovima koje su se od istih zalijepile za stol i po komodi te ostrugati talog iz šalice za kavu ulažem veliki napor od kojeg mi se lice grči pa postoji velika vjerojatnost da ću dobiti bore, a to nikako ne bih htjela jer još ja u životu imam planova. Radovanovih dlaka osim u vašem krevetu nalazim po svim stolovima (uistinu mi nije jasno što radite), u kuhinji, u kupaonici i prevrće mi se želudac. Da je samo do dlaka još bih to nekako i pregrmjela, ali prilikom našeg dogovora nije bilo ni riječi o tome da će me pratiti poput psa i pokušavat se uvaliti u moje krilo. E, to ne može! Nisam vam se prije htjela žaliti, ali danas je prevršio svaku mjeru. Kad mu nisam dozvolila tu vrstu nježnosti tako se naglo digao iz mog krila da je prolio moj vitaminski napitak i po meni i po podu, a i čaša se razbila. Nije bila baš neka, već sam vam htjela reći da je donirate u te vaše institucije koje posjećujete. Broj mog računa znate, molim da mi za današnji dan uplatite trostruko kao malu nadoknadu za duševne boli, a bome i fizičku patnju.
Srdačno,
do danas vaša spremačica Katarina.“

Mislite da sam bila u šoku? Preblaga je to riječ, ali jače se ne mogu sjetiti. Radovan je skutreno sjedio na trosjedu. U redu, priznajem, nisam baš najurednija, ali zato sam pobogu uzela spremačicu! Nisam mu ništa govorila, samo sam sjela pored njega i uključila nadzornu kameru. Ovo što ja imam snimljeno, toga se ne bi sjetio ni najbolji pisac fikcije.

Uslijedilo je potpuno razočaranje Katarininim koferom. U njemu ne da nije bilo odjeće koju je odjenula na sebe za pospremanje, kamoli onako romantične kako sam si to ja zamislila. Ni peruške, ni lateks rukavica, niti kakvog sredstva za pranje. Bio je dupkom ispunjen kremicama, vitaminskim preparatima, ružem za usne, ma bila je tamo sva sila kozmetike. Na snimci je vidljivo kako Katarina, s gnušanjem i uistinu s grimasom na licu, s dva prsta izvlači vrećicu za smeće i tako je zgrčena lica iznosi u kontejner. Po povratku pere ruke, mazucka ih kremom, sjeda na trosjed i podiže noge na stol. Pretpostavljam da ne dobije vene. Svakih dvadesetak minuta pijucka vodu, valjda da ne dehidrira i da potakne stvaranje kolagena. Odlazi pred ogledalo koje je prvo uglancala, a onda nanosi kremu i gleda se sa svih strana. Pričala je sama sa sobom, a i telefonirala je prijateljicama.
Ugasila sam kameru.

Uzela sam Radovana u krilo, poljubila ga u brk, pogladila od ušiju do kitnjastog repa i zaključila da više neću uzimati kućnu pomoćnicu. Prevrtjela sam snimke unatrag i pogledala kako je moj Radovan skakao po policama, natjeravao umjetnog miša i njihao se na zavjesama prikraćujući si vrijeme do mog povratka.

Novac nije u pitanju, ali nisam sigurna da ću ponovo tražiti kućnu pomoćnicu. Od malo nereda u stanu još nitko nije umro, a od šoka bome je!





Post je objavljen 03.09.2016. u 21:04 sati.