Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lorencin

Marketing

Slikovitost nasuprot doslovnosti - Biblijski metaforički jezik


Bog kao jaganjac: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Evanđelje po Ivanu 1,29.

Jezik kojim se služimo u našoj svakodnevnici pun je slika i metafora koje koristimo za opisivanje realnosti. Svaki jezik sadrži slike i one su neophodne za uspješnu komunikaciju. Naime, za opisivanje nečeg novog i nepoznatog neophodno koristimo slike već poznatog i prethodno doživljenog. Jezik naše prošlosti i naših prošlih iskustava je jedini jezik koji posjedujemo, pa nam je on jedino sredstvo za opisivanje naše sadašnjosti i budućnosti. Taj svakodnevni jezik ispunjen je slikama koje imaju za cilj opisati stvarnost koja nas okružuje.

Biblijski pisci koriste se slikama kako bi opisali nama ljudima nedokučive božanske stvarnosti. Voda života, dobri pastir ili novo-rođenje su samo neke od biblijskih slika koje opisuju duhovne stvarnosti. Biblijske slike u hebrejskoj misli su uobičajena stvar, a koristio ih je i Isus Krist osobno u svom naviještanju (npr. Ivan 3,3; 4,10; 10,11).

Novozavjetni pisci nadovezuju se na hebrejsku misao i koriste starozavjetne slike velikih Božjih djela u prošlosti. Stari zavjet je prethodno već opisao velika Božja djela za čovjeka, počevši od stvaranja, preko izlaska iz Egipatskog ropstva, pa sve do povratka iz babilonskog egzila. Stoga je za biblijske pisce slikoviti rječnik starog zavjeta s velikim Božjim djelima u prošlosti idealan za opisivanje Božjih sadašnjih, novozavjetnih djela.

Tako će Ivan započeti svoje evanđelje upučivanjem na Riječ (gr. Logos), koja je odigrala ključnu ulogu pri stvaranju svijeta. Naime, prema izvještaju iz Postanka Bog je svojom riječju stvarao, a Njegova riječ ima moć materijaliziranja. Tu životodavnu riječ Ivan u svom uvodu izjednačuje s Isusom Kristom, pripisujući Mu stvaralačku moć (Ivan 1,3). Izjednačavanje Isusa sa Stvoriteljem svijeta nalazimo i u uvodu Hebrejima poslanice (1,1-3), koja je isto tako puna starozavjetnog jezika i starozavjetnih slika.

Nadalje, jedna od najupečatljivijih starozavjetnih slika koju Ivan primjenjuje na Isusa jeste slika Jaganjca Božjeg. Ova slika potječe iz starozavjetnog hramskog žrtvenog sustava, a ukazuje na Isusa kao novozavjetno ispunjenje tog istog sustava. Istu sliku koristit će i Luka kada citira Izaiju 53 primjenjujući proročke riječi na Isusa: „Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvori svojih usta.“ (Djela 8,32). Slika Jaganjca primijenjena na Isusa bit će veoma važna i piscu Otkrivenja Ivanova gdje se koristiti kroz cijelu knjigu (Otkrivenje 5,6; 5,12; 6,1; 7,17; 14,1; 17,14; 21,22-23).

Najzad, kada Ivan želi opisati Kristovo utjelovljenje on ponovno bira starozavjetne slike govoreći o Božjem šatorovanju među svojim narodom (Ivan 1,14). Naime, za riječ „nastaniti se“ Ivan bira grčku riječ koja označava postavljanje šatora. Kao što je Bog u pustinji nakon izlaska iz Egipta boravio sa svojim narodom u šatoru od sastanka, gdje se očitovala Njegova slava, sada u Novom zavjetu Bog ponovno boravi među svojim narodom utjelovljen u osobi Isusa Krista. U Njemu je prema Ivanu vidljiva Božja slava.

Stoga Ivan u uvodu svog evanđelja objavljuje ono čemu je osobno nazočio: „… i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca…“ (Ivan 1,14). O kakvom Jedinorođencu je ovdje riječ? Može li i ovo biti starozavjetna slika koja čitatelja treba uputiti na velika Božja djela u prošlosti? Treba li ovaj grčki izraz „monogenes“ tumačiti starozavjetnim slikama ili je nama prepušteno da u ovaj izraz učitamo naše predodžbe? Osobno vjerujem da Ivan i ovim izrazom upućuje na starozavjetne slike i želi nam njime dodatno opisati Isusa i Njegovu ulogu među ljudima.

Uz višestruku upotrebu ovog izraza u Ivanovim spisima, jedino Hebrejima poslanica povezuje izraz „jedinorođeni“ sa starozavjetnom stvarnošću, time nam pomažući da pronađemo vjerodostojnu starozavjetnu sliku na koju se grčki izraz „monogenes“ odnosi. Hebrejima 11,17: „Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje.“ Izraz „jedinorođenac“ se ovdje primjenjuje na Abrahamovog sina Izaka (Postanak 22).

Je li Izak bio Abrahamov jedini sin? Ne, čak što više Izak nije bio niti prvenac, jer Abraham je imao i starijeg sina Išmaela. Međutim, Izak je jedini sin obećanja - preko njega će Bog ispuniti svoje obećanje o velikom Abrahamovom potomstvu i naciji koju će iz njega podići. Izak je „jedinorođenac“ – jedini te vrste! Izraz „jedinstveni“ bi bio bolji prijevod ove grčke riječi. Nitko drugi ne može ga zamijeniti, čak niti Išmael, iako je i on Abrahamova krv i njegov sin. Time što je Izak jedinstven, on je onaj preko kojeg Abrahamu dolazi „spasenje,“ odnosno onaj preko kojeg Abrahamovo sjeme ima budućnost.

Ova starozavjetna slika nam pomaže da razumijemo što Ivan želi poručiti primjenjivanjem izraza „Jedinorođenac“ na Isusa. Nije ovdje u fokusu literarno rođenje Sina, nego ga ovaj izraz u starozavjetnom jeziku čini jedinstvenim. On je jedini koji ljudskoj vrsti omogućava budućnost. Bez Njega ljudski rod ide ka samouništenju u svojim grijesima. Jedinorođenac, jedini koji može garantirati budućnost ljudskog roda, utjelovio se u ljudsko obličje, kako bi omogućio čovječanstvu spasenje.

Izraz „jedinorođenac“ među novozavjetnim autorima koristi i Luka, ali kod njega ovaj izraz nije primijenjen na Isusa, nego na jednu od upotreba onog vremena (Luka 7,12; 8,42; 9,38). Time ovaj izraz kod Luke nije povezan sa starozavjetnom slikom, pa nam on ništa ne može reći o njegovoj primjeni na Isusa. Ivan je jedini novozavjetni autor koji izraz „Jedinorođenac“ primjenjuje na Isusa, a pisac Hebrejima poslanice nam pomaže u prepoznavanju starozavjetne slike koja se nalazi iza njega. Isus je poput Izaka jedinstven, jedini koji ljudskom rodu može garantirati budućnost.

Međutim, izraz „jedinorođeni“ Ivan dodatno kombinira s Isusovim lociranjem u „krilu Očevom“ (Ivan 1,18). Što je ovdje u pitanju? Nije li ipak ovdje riječ o doslovnom Kristovom rađanju od strane Oca? Što nam Ivan želi poručiti s Isusovim lociranjem u Očevu krilu? Ponovno predlažem da značenje Ivanovih slika potražimo u Starom zavjetu. Ivan govori rječnikom velikih Božjih djela u Starom zavjetu i bilo bi čudno kada ovdje to ne bi bio slučaj.

U Starom zavjetu je Mojsije onaj kome Bog naređuje da kroz pustinju nosi cijeli Božji narod u svom krilu (Brojevi 11,12). Mojsije prihvaća nalog i „nosi u svom krilu“ narod ka obećanoj zemlji. Na putu prema toj zemlji Izrael je dobro upoznao svog Boga, a ključnu ulogu u posredovanju tog otkrivenja je odigrao Mojsije. Nakon što se Izrael nastanio u obećanoj zemlji imao je ulogu otkrivanja Boga okolnim narodima koji žive oko njega. Boravak „u krilu Mojsijevu“ Izraelu daje autoritet i osposobljuje ga za daljnje prenošenje božjeg otkrivenja.

Na isti način Isus, koji poznaje Boga intimno, dolazi kako bi ljudima otkrio Boga. Izraz „u krilu Očevu“ daje Isusu autoritet, jer On dolazi od Boga i poznaje Ga. Stoga Ivan završava svoju misao „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio“ (Ivan 1,18). Najzad, Otac i Sin su prema Ivanu jednaka bića (Ivan 5,18; 10,30; 17,5). Stoga, kod „sjedenja u krilu Očevom“ nikako nije riječ o njihovom odnosu ili hijerarhiji, nego o funkciji koju Isus ima, a funkcija je objaviti Boga svijetu. Time nam starozavjetna pozadina i starozavjetni rječnik pomažu u razumijevanju novozavjetnih slika.

Grčki izraz koji se kod nas uglavnom prevodi kao „krilo“ u originalu označava i prsa. Interesantno je da Ivan isti grčki izraz koristi za učenika kojeg je Isus posebno volio, koji se u gornjoj sobi pri večeri legao na Isusovo krilo ili prsa (Ivan 13,23). Za tog istog učenika vjerujemo da je pisac Ivanova Evanđelja. Ivan u svom evanđelju otkriva Isusa, jer on Ga intimno poznaje i time ima autoritet objavljivati ga. Time ponovno starozavjetna slika ležanja u nečijem „krilu“ ima značenje Božjeg otkrivenja ljudima.

Biblijske slike slikovitim jezikom govore o božanskim realnostima. Spasenje je velika božanska istina koju ne može obuhvatiti i objasniti samo jedna slika. "Jaganjac Božji" je svakako jedna od Biblijskih slika, kao što je i "Jedinorođenac", kao i "krilo Očevo". Pisci Biblije koriste brojne slike kako bi nam opisali što je Bog učinio u Kristu. Oni te slike uzimaju iz Starog zavjeta, jer Stari je zavjet slikovnica Božjeg djelovanja na spasenju ljudskog roda. Jezik velikih božjih djela u Starom zavjetu je idealan za opisivanje Njegovih djela u Novom zavjetu.

Stoga kod novozavjetnih slika uvijek trebamo tražiti odgovarajuću starozavjetnu pozadinu koja nam sliku može objasniti. Učitavanjem naših ideja u biblijski tekst bit ćemo odvedeni na stranputicu, a mi danas imamo tendenciju razmišljati grčkom logikom reda i doslovnosti. Međutim, čitanjem Novog zavjeta kroz naočale starozavjetnog slikovitog jezika naše razumijevanje Boga bit će obogaćeno i stajati će u kontinuitetu s velikim Božjim djelima u prošlosti. Taj Bog koji je nekoć djelovao kroz Abrahama, Mojsija i iskazao se u svojoj punini u Isusu Kristu ima budućnosti za ovaj svijet, a Njegova buduća djela bit će u kontinuitetu s Njegovim ranijim djelima.


Post je objavljen 01.09.2016. u 09:41 sati.