Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tibica

Marketing

Zar je tako teško predstaviti se?

Moj Najdraži je je uvijek imao dva pravila kod telefoniranja:
1.Telefon služi da se dogovoriš a ne piješ kavu preko telefona (neusvojeno pravilo)
2.Uvijek se predstavi jer u protivnom nećeš razgovarati sa osobom koju zoveš (usvojeno pravilo)
U biti to je moje rezimiranje njegovih pravila.
Sjećam se da me je moja S. zvala i izverglala – Dobar dan! Molim Vas Tibicu!
Odgovor je uvijek bio – nema je – pa makar ja stajala iza Najdražeg.
Na moju pobunu zašto nisam mogla razgovarati rekao je samo da će reči da sam doma onda kada se S. nauči pristojno predstaviti.
Mogla sam ja tupiti kolko god sam htjela da on zna da je to S. i da zašto se treba predstavljati, on je uvijek govorio zato jer je to pristojno.

20+ godina kasnije sjedim u uredu i slušam kolege kako zovu kupce, dobavljače, dućane, frendove i nitko se ne predstavlja. Privatni razgovori, poslovni razgovori nije bitno, ime se ne izgovara.
Eventualno, ako se več radi o razgovoru vezanim za posao, spomene se samo naziv tvrtke i ništa više.
Ako se mene pita totalno neprofesionalno i nepristojno (kao da slušam Najdražeg!).
Kolegica zove privatno neki firmu i započne razgovor – Dobar dan! Kupila sam danas kod Vas xxxxx i poslali ste mail sa potvrdom i sada me zanima gdje to mogu podići.
Kažem joj ja da što je sa onim “Ovdje ta i ta “, čist da sugovornik zna s kim priča i da nema upitnik nad glavom tko zove i o čemu se radi. Kaže mi ona da otkud tip zna kak se ona zove i zašto bi se onda predstavljala ako je rekla zašto zove.
Nisam dalje komentirala.

Valjda zato što sam odmalena bila driblana da je pristojno se predstavljati ja i dan danas kada zovem bilo koga uvijek se predstavim.
Zovem pizzeriu da naručim pizzu i prvo što kažem je – Dobar dan, ovdje Tibica. Htjela bih naručiti…..
Zovem dućan da pitam do kada rade i opet isto – Dobar dan, Tibica ovdje. Molim Vas za informaciju…..
Zovem poslovno i nakon pozdrava kažem Tibica je iz XX firme……
Zovem frendicu na mob i iako znam da ima moj broj izmemorirano kažem – Bok, Tibica je….
Jednostavno mislim da je pristojno da ako več s nekim razgovaram da se predstavim jer ipak ja jesam Tibica i zašto bih se skrivala iza slušalice i ne rekla glasno i jasno da sam to ja?
ČakiI kada poslovno zovem ja kažem svoje ime. Ja nisam XX firma, ja sam samo zaposlenik te firme i bilo bi lijepo da svojem sugovorniku dam do znanja da je na telefonu samo jedan predstavnik firme a ne sama firma glavom i bradom.
Nemam kompleks da svi moraju znati tko sam ali znam da je meni draže kada mi se osoba predstavi, nekako mi je to osobnije, pa idem s tom pretpostavkom i kada ja zovem.

Zašto je ljudima teško se predstavljati? Da li se skrivaju od nekoga ili nečega?
Da li smatraju da osoba s druge strane slušalice netreba znati tko ih “gnjavi”?
Isto tako ne razumijem zašto se ljudi predstavljaju samo sa prezimenom ili još gore kao mama prezime umjesto npr. Biba, mama od Krune?
Kao da se svi nečega srame umjesto da jasno i glasno kažu – to sam ja, taj i taj/ta i ta pa sviđalo se vama to ili ne ali samnom razgovarate!
THE END!


Post je objavljen 24.08.2016. u 14:29 sati.