Marketing
dan dvanaesti ( 12. )
Sinoć je pao dogovor da sutradan krećemo za Split.
Lijepo smo se naspavale, sa zahvalnošću izljubile i izgrlile B-612, zahvalile mu na gostoprimstvu i krenule put Starog Grada.
Parkirale se u red, zaključale auto i krenule u izvidnicu.
O da ! I u trajektnoj luci ima dućana !
Obavile, ne smin reći šta, pa kupile sendviče da ne ogladnimo na trajektu, popile kavu i već je bilo vrijeme za ukrcaj.
Ogroman brod, parking na tri etaže. Ulazimo među prvima i smjeste nas na samo dno.
Zaljepljene za bok broda. Melu bole leđa ( prije pol ure, dok je probala sandale, nije se žalila ) pa se jedva iskobelja van na vozačevu stranu.
Popnemo se na najvišu palubu,
i čekamo polazak.
Dite Bure i Kamena skroz je ukočena. Stenje kako god se pomakne i traži na klupici najudobniji položaj.
Odjednom, ugleda zgodnog (zgooooodnog) časnika i vrcon k njemu: ( Sa zanimanjem slušam kako umilno mijenja glas i kako trepće. )
- Dobar dan. Imate li, molin vas, na brodu doktora?
- Imamo. Što vam treba?
- Ukočila san se i jako me boli.
- Ja vas potpuno razumijem. Prije nekoliko dana i ja sam bio ukočen. ( Ma nemoj mi reć ! )
- Imate li kakvu tabletu?
- Mi vam na brodu samo reanimiramo i zaustavljamo krvarenje. Možemo vam dati samo morfij.
( Skoro je pala u nesvijest samo da je reanimira. )
- Morfij? A joj, nisan do toga još došla ...
I vrati se Mela na klupu.
- Si ga vidila, a ? - pita me.
- Mislim da su ga vidjele sve žene na brodu - kažem, a Melica se čini malko bolje.
Smješka se.
Baš lijepa plovidba.
Za dva sata stižemo u Split.
Već imamo dogovor s Nisom i Kupusom
Nisi sam se baš jako veselila. U kontaktu smo punih osam godina i ovo je prvi put da se vidimo.
Preslatka crnokosa curička, vedra i vesela. Prepoznala je ona mene, kaže po pramenu crvene kose koju je vidjela u gužvi.
Smijem objaviti samo sliku salate.
Salata je znakovita jer je barem trideset puta Nisi ispala iz vrećice.
Nisam čak ni sigurna da je bila jestiva kad ju je donijela doma.
Sačekamo i Kupusa, pa nas odvedu u Geto.
Tu smo, pak, zaružili satima !
No dobro, ne baš tu, ali na jednom krasnom mjestu ...
Mela se raspameti kad shvati da je Krašova trgovina i nakon trideset godina na istom mjestu. Odjuri i kupi hrpu čokoladnih bonbona. Žvačemo čokoladu, čavrljamo, smijemo se i baš guštamo.
Sutra nas još čeka kraj putovanja, to jest povratak doma, sve u jednom potezu.
Autoputem kojeg se Mela boji kao vraga.
Ali, već nam je pomalo dosta svega, umorne smo i pune dojmova.
Palimo makinu i idemo ponovno Seki put Unešića.
Post je objavljen 23.08.2016. u 07:36 sati.