Sažetak: Možda će vam biti zanimljiva ova moja esejistička razmatranja o osnovnim teorijskim uvidima u sociologiju hrvatskoga društva. Polazim od diskusije o "egalitarnom sindromu" u Hrvata. Nastavljam puno dubljim uvidima Josipa Županova, za koja smatram da opisuju strukturalni kontinuitet društvenih odnosa u Hrvatskoj od 1950-ih pa sve dod danas. Nastavljam s pristupom analize "socijalno-kulturnog kapitala" koji nam objašnjava kako mehanizam stabilnosti mikro-sociološki djeluje. Na kraju prstohvat političke ekonomije, koje kroz pojam "rent seeking economy" objašnjava zašto sustav, iako većini donosi neke koristi, kao cjelina djeluje suboptimalno.
Sociologa Josipa Županova (1923.-2004.) ponovo se spominje u stručnoj i široj hrvatskoj javnosti zbog polemike o njegovoj hipotezi "egalitarnog sindroma". Radi se samo o jednom isječku iz županovljevog znanstvenoga rada; po mom sudu, fokusiranje samo na tu temu nije osobito produktivno.
Njegovi sociološki uvidi, koje je oblikovao ponajviše 1980-ih godina te djelomice 1990-ih, daje dubinski uvid u dugoročne strukturne odnose u hrvatskome društvu. Ti su uvidi i danas značajni i korisni. Bez obriza na promjenu političkog režima i državnog okvira početkom 1990-ih, u Hrvatskim društvenim odnosima postoji snažan kontinuitet sa odnosima koji su postojali u Narodnoj/Socijalističkoj republici.
O tome sam prije nekoliko mjeseci napisao opsežan komentar u jednoj diskusiji na forum.hr (Topic "Teorija hrvatskog jala", komentar #162). Ovdje to prenosim s izmjenama, prilagodbama i znatnim dopunama. Pokušavam na jednostavan način sumirati neke teze, o kojima razmišljam posljednjih nekoliko godina.
Glavni županovljevi znanstveni radovi, prikazi i sažeci empirijskih istraživanja od 1960-ih i teorijskih razmatranja, sakupljeni su u njegovim knjigama objavljenima 1980-ih, a zatim "Poslije potopa" 1995.. Iz potonje knjige, osobito tekst "Hrvatsko društvo danas – kontinuitet i promjena". Posljednja objavljena njegova knjiga, 2002. g., nosi naslov "Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma : Odabrane rasprave i eseji (1995-2001.)".
Mogu dodati da je meni za čitanje bila vrlo zanimljiva knjiga sjećanja da Drugi svjetski rat: "Zaboravljeni rat : Sociologija jednog sjećanja", objavljena 1998. g.. Ima, također, zanimljivih socijalnih i psiholoških uvida.
Ljudima moje generacije danas je teško uživjeti se u perspektivu mlađih ljudi, koji su odrasli nakon socijalizma, pa im ove knjige dolaze kao nešto iz povijesti. (Isti problem imali smo, uostalom, kad smo sami bili mladi, u odnosu na generaciju koja je odrastala u posve drugom svijetu prije Drugog svjetskog rata.) To je literatura na kojoj sam se obrazovao (što znači, prema korijenu riječi, sticanje ne samo znanja nego i "obraza" - nekih uvjerenja o načelima koju treba slijediti u odnosu sa sobom i drugima) u svojim dvadesetim godinama (rođen sam 1957.), pokušavajući shvatiti svijet oko sebe, obilježen dubokom i rastućom ekonomskom, a zatim socijalnom i konačno političkom krizom (koja se manifestirala uglavnom u međunacionalnim odnosima).
Tada su se stručnjaci, koji su pokušavali objasniti situaciju i kretanja te dati neke recepte za ono što treba činiti, podijelili na "stabilizatore" (prema "Dugoročnom programu ekonomske stabilizacije", 1983.), koji su polazili od teze da je sustav samoupravnog socijalizam u biti odličan i potrebne su samo manje korekcije da se vrati na puteve napretka i rasta, te na "krizologe", koji su upozoravali na duboke strukturalne probleme, pa i potpunu konceptualnu promašenost sustava (iako su rijetko to posve otvoreno govorili).
Mislim da je za one, koji danas pokušavaju shvatiti stvarnost oko sebe, nakon 30 godina, opet iz situacije duboke krize, važno izbjeći naivnu predodžbu da sve što je bilo prije 1990. nije relevantno. Sve se promijenilo, a ipak je puno toga ostalo isto.
Po mom sudu, dominantni obrasci društvenih odnosa se nisu bitno promijenili. To možemo gledati sa stajališta velikih društvenih skupina ("makrosociologija"), što je bio Županovljev pristup u teorijskom konceptualiziranju (generalizacije zasnovane na određenim uvidima empirijskih istraživanjima - malobrojnim, ali ona su malobrojna i danas i moramo se s time snalaziti; rigidno inzitiranje na empirijskoj zasnovanosti tada, kao i sada, značilo bi da uopće ne smijemo pokušavati shvatiti društvenu stvarnost na konceptualnom nivou višem od trivijalnosti).
Županov je tada pisao da se stabilnost društva, koja je potrajala dugo kroz 1980-te usprkos rastućoj krizi (i paralizi), zasniva na društvenom dogovoru ("koaliciji") između političke birokracije i nižih i srednjih slojeva radničke klase (osobito važna kategorija "radnici-seljaci"). Potonji su bili poslušni i nisu dovodili u pitanje privilegije političkih vođa, a za uzvrat njihove obaveze nisu bile preteške. Mogli su pomalo zabušavati na poslu, uzeti bolovanje kad su poljski radovi, imali su prihode od rada u fušu i na svojoj zemlji, od rada u inozemstvu... Plaće i mirovine su bile niske ali sigurne, zdravstvo i školstvo besplatno, moglo se jeftino ljetovati idr.. Ljudi se nisu bunili iako je kriza trajala iz godine u godinu, opadale realne plaće i standard i bilo sve manje nade. Da je Jugoslavija bila jednonacionalna država, možda bismo i dalje živjeli u samoupravnom socijalizmu.
I sad, kad pogledamo situaciju 2016., mislim da u bitnom, iako uz neke promjene oblika, taj sporazum odnosno "koalicija" postoji i danas. Paternalistički odnos, u koji se ljudi pouzdaju i koji objašnjava socijalnu i političku stabilnost.
To je globalna "makrosociološka" slika, koju nam ocrtava Županov u svojim radovima. Da bismo pak shvatili mehanizam funkcioniranja sustava, potraban mam je "mikrosociološki" uvid, usmjeren na osobne odnose koji čine društvenu mrežu. Taj nam uvid daje analiza onoga što je u sociologiji dobilo ne baš sretan naziv "socijalni kapital" odnosno "socijalnokulturni kapital". U Hrvatskoj od kraja 1990-ih ima nešto takvih istraživanja: zbornik "Sociokulturni kapital i tranzicija" bio je objavljen 1998, a u njemu je i jedan županovljev članak. Ima i nešto drugih radova, ali premalo.
Društvene znanosti kod nas su na niskom nivou, ne financiraju se, političarima ne trebaju (oni žive od prikrivanja istine a ne njenog otkrivanja, što je zadatak znanosti) a ni narod ne osjeća da mu treba.
Osnovni odnos, koji možemo uočiti, označen je figurom "kum Luka": povjerenje ljudi, koji pripadaju nižim i srednjim društvenim slojevima, ljudima bez ekonomske i političke moći, prema nekome tko je "gore", koji će im pomoći, pojedinačno ili kao grupi. Tipični su primjer takozvani "lokalni šerifi" (opet, ne baš sretan naziv): ekonomski i politički moćnici koji koncentriraju u svojim rokama moć i utjecaj, formalno i neformalno, kontrolirajući lokalne političare ili se i sami upuštajući u politiku. (Oni ponekad i gube svoj položaj, ali to biva prvenstveno zbog sukoba s drugim moćnicima, a ne zbog toga korupcije i drugih zloupotreba; ne zbog toga što "institucije rade svoj posao"; u toj sintagmi, misli se na institucije formalno legalnog sustava, koji proklamira pravnu državu, zabranu korupcije idr., dok u stvarnosti veću ulogu ima paralelni neformalni sustav odnosa i običaja.)
To je odnos koji se naziva "klijentelističkim", što je važniji i širi odnos nego puka "korupcija" (iako se pojam korupcije, u analizi istočnoeuropskih post-komunističkih društava, proširuje tako da obuhvati strukturalne uvjete koji korupciju čine prihvatljivom, pa i neizbježnom). Šire, da obuhvatimo oba pola, "patronatsko-klijentelistički odnos".
To je odnos "vertikalne solidarnosti", između osoba ili grupa koje su na različitom socijalnom nivou (za razliku od "horizontalne solidarnosti", kad se oni koji imaju isti problem udruže da bi se zajednički borili za poboljšanje). Odnos koji nije simetričan, ali je uzajaman.
Imao sam prilike vidjeti, u svojih 27 godina društvenog aktivizma, kako se zbog toga rastače društvena akcija. Ljudi se u pravilu ne oslanjaju (osim privremeno i bez entuzijazma) ni na pravni i politički sustav ("institucije sistema") ni na građanski/pučki aktivizam; to im je često samo pomoćno sredstvo, da skrenu na sebe pažnju nekoga "gore" (iz oligarhijskog/kronističkog lokalnog ili nacionalnog vrha), tko će im riješiti problem.
Prije je postojala samo jedna Partija, ali unutar nje su postojale klike i klanovi, koje su zastupale posebne interese nekog kraja, industrijske grane, profesije isl., kao i osobne, obiteljske, prijateljske (ne različite ideje, ne "frakcionaštvo", nego interese). Unatoč formalnom ideološkom monolitu, u praksi je postojao legalni pluralizam interesa (koji je sredinom 1970-ih Edvard Kardelj ideološki legitimirao sintagmom "pluralizam samoupravnih interesa").
Danas ima više stranaka, ali mnoge mreže zajedničkih interesa protežu se kroz više stranaka. Moćnici, barem oni vještiji, održavaju veze na raznim stranama.
Da bi se kompletirala ta slika strukture društvenih odnosa, treba uočiti da mreža patronatsko-klijentelističkih odnosa vertikalne solidarnosti blokira mogućnosti za razvoj horizontalne solidarnosti na nižim stupnjevima društvene hijerarhije, ali ne i na onim najvišim. Iako među moćnicima vlada takmičenje pojedinaca i klika, oni, također, održavaju i međusobne odnose ugovora, suradnje, prijateljstva. Imaju zajednički interes međusobno se podupirati, da stabilnost samog sustava ne bi došla u pitanje (načelo oligopola).
To je odnos, koji je nazvan "crony capitalism" ili šire "cronism", odnos koji možemo nazvati oligarhijskim. Na hrvatskom bismo mogli (za nevolju) reći "kronizam", a prevodilo se kao "pajtaški", "drugarski" (upravo "drugari", a ne "drugovi"!) ili "kumovski" kapitalizam. (Riječ "kum" ima zgodno drugo značenje, naime vjenčanih kumova, koje upućuje na međusobni odnos ravnopravnih, odnos prijatelja, horizontalnu solidarnost.)
Postoji dakle međusobna povezanost onih na vrhu, također i onih koji su nešto niže, blizu (nacionalnog) vrha (pa su onima najvišima na usluzi, među inim, kao posrednici prema klijentima na nižim razinama). "Oligarhija" je međutim i dalje povezana u mrežu odnosa gdje se od njih očekuje da nastupaju kao patroni prema klijentima na nižim nivoima.
To je razlika prema npr. situaciji u Rusiji 1990-ih godina, kad su oligarsi prigrabili moć: vlast se raspadala, država nije funkcionirala, a široki slojevi živili u bijedi i očajanju. Na kraju su i sami oligarsi uvidjeli da moraju prenijedi dio svoje moći na središnju državu, što je realizirao Vladimir Putin.
Ta mreža horizontalnih i vertikalnih odnosa i danas osigurava stabilnost društvenog sustava, kao i u doba krize 1980-ih. (Uspostavljena je pak 1950-ih, s korijenima u Narodno-oslobodilačkom pokretu. Svi smo tada bili začarani predodžbom kako država vlada nad društvom - efaktni naslov jednog "krizološkog" eseja: "Umjesto da odumire, sve je živahnija" - a zapravo se dogodilo obrnuto.)
Tu pak nešto možemo reći o famoznom "hrvatskom jalu". Koliko je to raširen fenomen, nije jasno (nema samo jedan oblik, teško ga je mjeriti, istraživanja nema), ali postoji - kako 1980-ih, tako i 2010-ih. Obični ljudi često izražavaju netrpeljivost prema onima, koji vlastitim trudom, zalaganjem pa i postignućima, ugrožavaju dominantni sustav odnosa.
Ljudi stalno gunđaju protiv "onih gore" u načelu, ali zapravo je to više "iz sporta", samo "folklor", ispušni ventil; oni ne žele da se društveni sustav, struktura odnosa, stvarno promijeni. Vjeruju u svojeg kuma Luku, ne žele riskirati da on izgubi moć - tko će se onda o njima brinuti?
To vidimo na izborima: neobično velika stabilnost dominantnih stranaka, velika većina glasača zadovoljna oficijelnom političkom ponudom označenom duopolom dvije vodeće stranke sa satelitima.
Svega oko jedna četvrtina glasača traga za "nečim trećim", žele (makar mutno i neartikulirano) neku bitnu promjenu, promjenu načela ili koncepcije društvenih odnosa - a i oni su vrlo kapriciozni, hiroviti, površni, brzo se oduševe banalnim parolama ili šarmom nekog lidera/liderice, ali se često i brzo "razduševe", pa postaju ultrakritični prema marginalcima (suprotno ponašanju onih koji iz klijentelističkih interesa glasaju za velike stranke, koji svojim pulenima opraštaju sve).
Ni danas popularne stranke Most i ŽZ, koje bi mogle opet osvojiti pristojan broj mandata, ne nude neku suvislu koncepciju stvarnih promjena.
Ljudi se ljute, osjećaju se osobno pogođeni, kad netko postigne uspjeh i bez "kuma Luke". A ako misle da je postigao/postigla uspjeh jer ga je netko "odozgo" gurao (ili vukao), onda su zavidni, ali ne i jalni (ne ljute se zbog protekcije, nego misle "ah, kad bi i ja mogao tako!").
Računaju da će neki od "onih gore" (kum, patron, pokrovitelj) činiti neke usluge odnosno postići da država čini usluge njima (osobno ili pak kolektivno, njima kao klijentima - "zavičaju", "staležu" isl. - seljaci koji dobivaju poticaje, tvornice koje dobivaju subvencije, općina kojoj država nadoknađuje troškove, gradi ceste isl., umirovljenici koji redovno dobivaju kakve takve-mirovine, pa onda još 100 kuna božićnice od lokalnih vlasti isl., naravno onda i posebne grupacije kao "branitelji" idr.).
Tek tu dolazimo do pojma "egalitarni sindrom": ne žele da netko iz njihove grupacije iskoči pa sam postigne uspjeh. jer time se ruga njihovoj neuspješnosti.
Nije to naravno nekakav "idealistički komunistički egalitarizam" (kakav je npr. opisan u Novom Zavjetu: opis života prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu u "Djelima apostolskim"). Nije to neka idealna jednakost slobodnih jedinki, nego se vezuje za tradicionalnu patrijarhalnost, kakva je postojala npr. u kućnim zadrugama u kojima se zna što je uloga muškarca a što žene, što oca a što sina. Otac, ili netko tko strukturno zauzima tu poziciju očinskoga autoriteta (npr. kum) brine o svojim sinovima i kćerima. (Dapače, ponekad se žena nađe u ulozi "kume" - ponekad su žene bile na čelu zadruga - ali to ne mijenja patrijarhalnu strukturu odnosa; to je razlika između "spola" i "roda", između biološke zadanosti i društvene uloge).
Takav pogled izražen je u diskursu o državi kao velikoj porodici, u kojoj su svi solidarni, ali nisu svi jednaki. To je osobito bilo prisutno kod Franje Tuđmana, koji je sebe postavljao na mjesto Oca.
Klasični patrijarhalizam je pred-državni ili proto-državni fenomen. U Tori ("Stari Zavjet"), Abraham u svojem proširenom domaćinstvu ima 320 muškaraca sposobnih za ratovanje, koji ga slušaju kao sinovi i on o njima brine kao sinovima. Međusobna obaveza nije simetrična, ali je uzajamna. Otac mora brinuti o svim sinovima, iako nije obavezan prema svima postupati jednako.
U takvom odnosu, koji je vladao tisućljećima i nikad nije potpuno nestao, a kod nas je osobito prisutan (zbog "nedovršene države", ili kako je gore spomenuto "zaposjednute države"), jedan od bitnih aspekata jest da većina muškaraca, iako postaju "očevi porodice", istovremeno ostaju cijeli život u ulozi "sinova", kao onih 320 Abrahamovih. Oni se međusobno nadmeću za ljubav Oca, koji o njima brine (a tu može sudjelovati i Mama), te im govori što trebaju činiti, a često i što trebaju misliti.
To se kod nas vrlo snažno iskazuje u fenomenu, o kojem sam pisao, da se "branitelji", kako sami sebe predstavljaju i kako ih mediji predočuju, pojavljuju kao ljudi o kojima netko treba brinuti, ljudi koji su ugroženi pa ih treba braniti, kojima je netko oduzeo dostojanstvo pa im ga netko treći (npr. država zakonom i Ustavom) treba vratiti. A riječ je o masi od pola milijuna ljudi, velikom većinom muškarcima između 40 i 60 godina: to je populacija, koju čine "očevi obitelji", oni koji u društvu dominiraju, oni koji bi normalno morali brinuti o drugima. Muškarčine u ulozi nadurenih dječaka. Tu se onda javlja i figura Mame koja se o njima brine; Jadranka Kosor je prije desetak godina odlično igrala tu ulogu, ali je nisu prihvatili kad se pojavila u ulozi Tate.
Sociološka analiza, čije sam osnovne pravce ovdje skicirao, uočava dublje strukture i trendove, političko-ekonomske, koje ne može zahvatiti površna ekonomistička diskusija koja se vrti u rascjepu između tržišta i države. To je redukcija koja zanemaruje treći ključan čimbenik donošenja ekonomskih odnosa, onaj socijalni, pa se samo jalovo nabacuje ovamo-onamo.
Posve je pogrešna dijagnoza da kod nas vlada nekakav "socijalizam" ili "socijalistički mentalitet", da država ima preveliku ulogu, pa bi je trebalo zamijeniti "otvorenim tržištem".
Stvarni politički sadržaj takvih koncepcija, kad bi došle u priliku da se ostvare. bio bi jedino u tome, da se olakša oligarhiji da odsječe te veze i obaveze koje ju vežu uz niže slojeve, te slobodnije zastupa samo svoje interese.
Obični ljudi su izgubili puno privilegija koje su ranije imali, ali nisu odbacili povjerenje u dominantni sustav odnosa.
Bitno je naglasiti, da se opet ne skrene na stranputicu: uza sve mane, to očekivanje "vertikalne solidarnosti" nije naprosto iluzija. Kumovi prave stvarne usluge svojim klijentima. To odlično izražava sintagma "on krade, ali i nama dade". Takvi su jaki "lokalni šerifi", od kojih samo neki eksplicitno uđu u politiku.
Protiv Stipe Gabrića Jambe narod Metkovića se okrenuo onda, kad je zapao u probleme, kako kao kapitalist tako i općina, pa je njegov kapacitet da radi usluge bitno oslabljen. Drugi još funkcioniraju. Takvi slučajevi da neki lokalni kum/Otac padne su rijetki. Ljudi ne vole prevelike poštenjake - "Tko nije za sebe, nije ni za druge".
Taj sustav još funkcionira, i osigurava mrežu socijalne sigurnosti, koja ima poderotina, ali u bitnom još funkcinira. A kad ne funkcionira, ljudi su i dalje puno skloniji nadati se da će se mreža pokrpati (bar što se njih tiče) a ne biti zamijenjena nečim drugim (recimo, učinkovitim institucijama liberalne i socijalne demokracije, tržišta i države).
Prelaz na nesmiljenu konkurenciju na tržištu, makar i uz učinkovitu državnu regulativu (ordoliberalizam isl.) donosi na dulji rok možda šansu za napredak, ali na kraći i srednji rok sigurno pogoršanje situacije većine. To se uostalom i događa sve ovo vrijeme: Jambo je postao najveći podlodavac u Metkoviću, ali u gradu danas ima manje zaposlenih, nego što ih je prije 30 godina bilo samo u "Napretku". Ojačan je kronistički čimbenik nasuprot patronsko-klijentelističkom. A galama protiv "socijalizma" i za slobodno tržište služi kronističkom vrhu (nekoliko stotina ili tisuća ljudi) da se pokušaju otrgnuti od te gnjavaže s patronatstvom.
Dijelovi društva kojekako se snalaze i imaju koristi te ne žele strukturalne promjene. Ali društvo/država u cjelini funkcionira slabo (jer je velik dio ekonomske aktivnosti usmjeren na osiguravanje položajne rente, što je pasivni odnos otimanja a ne aktivni stvaranja viška vrijednosti - "rent seeking economy/society"). U odnosu na nekadašnji jednopartijski sustav, u mnogo čemu imamo nazadovanje.
U globaliziranoj ekonomiji, Hrvatska pati od tipičnih boljki zemalja periferije, koje su uvelike uvjetovane strukturalno (globalno), uz naše specifične slabosti. Pojam "crony capitalism", koji postoji svuda, a obično snažnije na periferiji, povezan sa specifičnim uvidom u našu socijijalnu strukturu, omogućava uvid da je sasvim moguće da je istovremeno istina da je kod nas "uloga države prevelika" (jer je država usmjerena na davanje usluga drugarima i klijentima, a ne na globalno i dugoročno pomaganje, planiranje i usmjeravanje) i da patimo zbog "neoliberalnog kapitalizma" (jer je kronizam njegov dio - jedan od mehanizama).
To su moćne rijeke, koje prave meandre, a mi smo se našli u jednom mrtvaji; životarimo u baruštini i ne možemo van, jer većina to ne želi.
Što je naravno ipak bolje od pustinje.
Post je objavljen 22.08.2016. u 10:54 sati.