Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/picturesfornoone

Marketing

Dar govora



U radu je spas. Poslovice, u današnjem svijetu klišeji, istinski su najveće mudrosti. Direktno ili indirektno u sebi sadrže pojam vremena. Vrijeme je pojam od svemiriskih značenja jer je satkano od nas, pojedinaca.
Doziranje užitaka je radnja upravo da bi isti i ostali užici. Rad, pritom ne mislim na dnevnu obavezu od 8 sati, već uređivanje, održavanje vrta, okućnice, same kuće, doma, čak i rad uz zaradu sa strane, što mnogima nije strano, osim rutine može biti i neka vrsta pomoći. Dođe kao sitnica u smislu okupiranja misli, možda čak i bijeg, ali teško. Fokusiranje na sami proces rada bilo da klečimo i peremo pod ili pak imamo lopatu u ruci ili eto sortiramo smeće na karton, papir, plastiku, drvo, metal, ne može proći bez misli koja nas mori. Jutro je pametnije od večeri, a možda je naš rad upravo to jutro, gdje se misli u monologu iskristaliziraju. Rad dolazi i u obliku snage, a možda ponekad kada pomislimo na jad i umor koji dolazi iz uma, događa se upravo to da imamo i još više snage za sami rad. Bijeg.(?) Možda. Upravo ono vrijeme je bitan čimbenik. Takav trenutak je samotni čin, nije dobro da postane period ni išta više od toga. Svakog gosta tri dana dosta, pa tako i kada smo taj gost mi sami sebi. Koliko pojedinaca, osobnosti, duša, toliko i značenja riječi koje su satkane od istih slova. Borba sa mislima ili jednostavno životom jer naše misli su, uz dušu, upravo život, često ode u distancu od te borbe koju smo započeli. Rad, hobi, svaka zanimacija koja nam je pomoć jer ipak sve uvijek moramo sami napraviti, treba biti upravo to, samo pomoć. Život ne bira, gubitak partnera, obitelji, teške financijske situacije, loši i teški odnosi u obitelji, bolest, nedostatak ljubavi. Borba se svodi na to da se borimo protiv nas samih. Zato prepuštanje zanimacijama koje su često samotne znaje djelovati kao da smo ipak aktivni i da se trudimo, ali se često izgubimo u njima. Osjećaj lažne, nepostojane sigurnosti dolazi kao ovisnost, samim time nije zdrava. Razumijevanje, tko ga ne želi, ali kako doći do njega kada smo spremniji svoju otvorenost podijeliti u monologu umjesto dijalogu. Jedno je shvatiti a drugo prihvatiti, dvije različite dimenzije. Užitak u pogledu sigurnosti ponekad nije užitak.
Riječi, riječi su bitne i velike, treba ih samo izgovoriti da bi bile takve. Možda prije nego i dođu u dijalogu, neka dođu u tom monologu, bilo da je to poslovica, izreka, narodna mudrost, nazivmo kako želimo, jer naša misao je naša misao, jedinstvena dimenzija. Doziranje monologa je bitno jer traje vječno samom činjenicom da rast naše osobnosti nikada ne prestaje. Riječ, tih par riječi, složene od naše osobnosti, možda postanu nova poslovica, mudrost, koju će neko izgubljeno biće prigrliti i stvoriti svoju dimenziju. Ponekad podjela riječi sa strancima daje poruku, ne o našoj izgubljenosti već upravo o našoj veličini. Svjetlost titrajuća kao šljokice pod svjetlom što se njiše na vjetru ne bi trebala biti promatrana skrivenim pogledom.



Post je objavljen 18.08.2016. u 22:55 sati.