Nazuvam cipele vozne,
obmanom prividnih snova lakirane.
Sjedam u auto,
gepeka krcatog,
koracima savršenim, prohujalih dana, krasta otpalih iz
svih, više izgubljenih, neg dobijenih bitaka,lažljivim šaptom„NADE“- bit će lakše.
Prijetvornički osmjeh potkupim obećanim eurima i mašem svojima.
Žmirkava svjetla mog grada,retrovizorom postaju sve dalja,
Grabim s 165 km na sat, kilometre autoputa,pustog,praznog, avetinjski tamnog.
U mah odlučim – stat na prvo ugibalište ,ostavit ovdje suze odlaska.
i skrenem i zaustavim se.
Jecajima posijem mračnu pustopoljinu,
da me s povratka dočekaju
iznikla zlatopolja ushita,
a s jeseni, otkosi zrele radosti.
Post je objavljen 18.08.2016. u 22:26 sati.