Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Mala nostalgična šetnja

Malo brčkam se u potočiću Šumeci s nostalgijom se prisjećajuči djetinjstva. Sad je to sve izgaženo šumarskom mehanizacijom, a onda je ovdje bilo lijepo šljunčano korito u kojem sam prilikom jedne od prvih ili čak prve svoje planinarske šetnje, odmah u ljeto nakon završetka osmog razreda, pronašao poveću školjku sigurno iz vremena Panonskog mora... da... nema se više što pronaći tu danas. Sve je ugaženo kotačima teških stojeva. Nemoguće je sad vama u glavi bez slika prispodobiti kako je to izgledalo nekad. :-P



Ali barem školjku još čuvam!

Kako bilo potočić Šumeci je samo start, prvi od ciljeva subotnje večernje šetnje je jedna gradina, najzapadnija gradina gore Ivanščice- Pusti Lobor.

Likovac zlikovac raste uz stazu.



Sparina je jača nego što sam očekivao da će biti kasno posljepodne pa mijenjam majicu i tako slučajno nastaje fina demonstracija prikrivnog efekta odjeće... na prvoj slici osobito, a trebalo je crni ruksak još zamijeniti zelenim i ruke i lice natrljati potočnim blatom i to bi onda bilo to...

Na ovim vrtoglavim visinama od petstotinjak metara n.m. čak drijen još nije dozrio... u nizini je već otpao s grana.


Evo nas kod ostataka zidina loborske gradine. Planinarsko društvo iz Lobora tijekom nekoliko proteklih godina postavilo je lijepi neveliki stolić s klupama unutar zidina i malo raskrčilo raslinje...











O njenoj povijesti samo kratko:

Lobor se prvi put spominje 1244. kao posjed, a 1259. kao utvrda koju hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzima plemiću Puchinu, sinu Urbana i poklanja varaždinskom županu Mihajlu. Početkom 14. st. kao vlasnik spominje se Thomas Niger. O njemu je kao o Crnom Tomi Loborskom do danas sačuvana legenda u loborskom
kraju, a u svojim ga djelima spominje i Marija Jurić Zagorka. Navodno je bio izrazito okrutan, a u svoj je zamak dovlačio otete žene, neovisno o tome jesu li bile seljanke, sluškinje ili plemkinje. Po predaji je stradao kada je oteo lijepu Katicu, kćer gospodara obližnjeg Oštrca Babonića (iako nije poznato da su Babonići ikad držali tu utvrdu), u koju je bio zaljubljen mladi plemić Vladimir Zmajić. Uz pomoć sluge Petra, čiju je Ljubicu Crni Toma također obeščastio, mladi Zmajić zajedno sa svojim stricem Franjom Tahijem Susedgradskim provaljuje u utvrdu, ubija Crnog Tomu i njegova ortaka Haramića te oslobađa lijepu Katicu.
Lobor je 1399. zajedno s cijelom Zagorskom županijom, dobila obitelj Celjski. Nakon Celjskih utvrdom su gospodarili Katarina Branković (od 1456.), ban Ivan (Jan) Vitovac i sinovi mu Ivan, Juraj i Vilim (od 1457.), Jakob Székely (oko 1489.), Ivaniš Korvin (od 1494.), Franjo Berislavić(od 1504.), Ivan IV. Bánffy (od 1517.) i obitelj Keglević (od 1525.-1905.) koja ga je napustila krajem 16. ili početkom 17. st. kada se preselila u novi dvorac Loborgrad.
-izvor citata: http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-55-2003-12-07.pdf



...a također omogućili su i "knjigu posjeta" :-))

Kakva je to samo vrsta vraga?? Da li se to Črni Toma Loborski ukazuje u levitaciji :-S hm... hm... :-(( :-P

Ne zadržavajući se predugo na ovom bliskom izletištu odosmo dalje u visine, u zemlju jastrebova.



Grebenom Jastrebinca na sjever. Kad smo bili već u višim predjelima začusmo preko brda nekakvo bubnjanje i ostale glazbene ritmove... to je zasigurno vjetar sa planine donio zvuke "Jailhouse festivala" iz Lepoglave... a to je nešto o čemu bi više mogao znati naš brat po planinskoj "alma mater" @Unusual suspect ;-))

Uglavnom već smo prilično daleko odmakli u smjeru sjevera pa bilo bi bezveze vratiti se istim putem, a ne posjetiti obližnje mistične planinske livade i orhidejske vrtove.

Do tamo trebalo je prevaliti preko 772m visokog neimenovanoga vrha:

Ovo je taj vrh, a ono tamo dolje u lijevoj strani se prije 15-ak godina vidjela prostrana livada, danas je to kao što vidite samo gustiš. Nestaje stanište za rijetke biljne svojte, održavanje planinskih livada zavisilo je o ljudskoj aktivnosti, od držanja stoke, od života u podplaninskim selima kakav je zaselak Labaši kraj Starog Golubovca. Ta jedna rijetka intervencija ljudi u prirodu koja je bila dobra stvar je zamrla, a tisuću drugih štetnih navika i povoda za intervencije u planinu je zaživjelo...

Usporedite recimo sljedeće dvije slike:

prvo ova je od subotnje večeri,

...i ova je od jednog davnog jutra godine 2001:

(crvena mrlja sam ja s ruksakom i vrećom za spavanje koja je izvana obješena na ruksak, može se vidjeti ako se dobro pogleda :-)) to je sken fotografije slikane nekim antiknim fotićem, ali slikano više manje s istog mjesta kao ona prethodna, subotnja- najbolja je to demonstracija siline kojom šuma preuzima ove nekad prostrane livade!

U ona vremena kao "šator" mi je uobičajeno služila neka kabanica koja se kao šatrosko krilo mogla prebaciti preko kolca ili povezati s nekom granom, vrlo low tech i bez suvišnih komplikacija koje sa sobom nosi današnja outdoors mitomanija :-P
Sjećam se kako su toga davnog ljeta na Pregerskim krčima nam se "pridružili" usred noći neki lovokradice, pa su i pripucali uokolo, nedaleko našeg logora. Na naše povike da prekinu paljbu tvrdili su nam da su zapravo oni u patroli da ne bi "tko krao divljač"... (haha koji smijeh :-D) razgovor je tako prošao dovikivanjem u mraku, nismo nikoga vidjeli ustvari...
Zaista kad danas promislim o tome mogli su nas sasvim fino postrijeljati kao "sjedeće patke" što bi ono rekli Amerikosi ili "kakti zajce" po domaći rečeno, jer kako onda, a tako i danas svakojakoga škarta u ljudskom obličju može se dosmucati u planinu... nikad se ne zna tko će naići na koga, da li luđega od sebe ili ne... ali to nas nikad nije pokolebalo u namjeri da se vraćamo u srce planine, na ovo i razna druga mjesta... no sad sam već malo zabrazdio u sentimentalnosti :-P



Pri zadnjem večernjem svjetlu hvatamo nekoliko hrvatskih karanfila,

...starog znanca vilinsko sito (carlina acaulis)



i nešto plavetno što bojim se da ipak nije bazgin kaćun tj. vrsta orhideje koja nastanjuje ove livade, bazgin kaćun treba biti crvenkast i puno ljepši od ove biljčice... a možda i ja nemam pojma o orhidejama :-S
Nešto malo ipak sam načuo i prema tome bi orhidejske vrtove trebalo pohoditi najbolje u proljeće ili rano ljeto, inače nedaleko od Pregerskih krča u smjeru zapada je i puno veća i poznatija orihdejska livada- Vučikovec: http://www.zagorje-priroda.hr/akcija-prebrojavanja-bazginog-kacuna

Za daljnje čitanje preporučam svoju reportažu s posjeta Pregerskim krčima u sad već davno predbožićno vrijeme 2013. godine: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani/2014/02/1631737281/neistrazeni-zapad-i-poglavlje-drugo.html



Na spustu s Pregerskih krča idemo natrag direktno s livade u korito potočića Šumeci, tamo nalazimo veliko stanište velebilja (atropa belladona). Ta biljka inače i nije pretjerano rijetka u ovom dijelu planine ali na ovom mjestu raste baš jako velika, neka stabalca su debljine prsta. Već je pao mrak i ne može se dalje slikat s mobitelom.


Na kraju uključujem i ovaj video kojega je kolega youtuber-vrisaktisine/aka glasnogovornik snimio u donjem i najprostranijem dijelu livade, to je dio Pregerskih krča koji bi se još mogao spasiti ako se zaustavi širenje šume i livada počne opet kositi, nažalost to nije izgledno.

Šetnja završava s "ulovom" od tri staklene flaše, dvije plastične i jednim kanistrom od ulja... to smo izmjestili s planine u reciklažne kontejnere. Gore u gustišu Pregerskih krča primjetio sam i jedan stari lonac ali nisam htio dirati jer može biti da služi kakvom asketu za kuhanje juhe :-S

Post je objavljen 17.08.2016. u 16:55 sati.